Lijepa pjesma uličnih svirača jedan je od načina da se ugasi požar primitivnog nacionalizma i provincijalizma. I da, itekako ima smisla ubacivati kovanice u njihove šešire, kutije, futrole od instrumenata.

Branimir Džoni Štulić, jedan od najvećih autentičnih rokera koji je koračao prostorima bivše nam zajedničke domovine, opisao sudbinu svojih kolega i braće po ‘oružju’ – uličnih svirača. Nužni materijalni i nematerijalni preduslovi za javno muziciranje su, dakle, instrument, muzičko znanje i sluh, izvjesne glasovne mogućnosti, po mogućsti lijepo vrijeme, ne previše bučno i istovremeno prometno mjesto, to jest publika, dok je kompanija ili prateći orkestar fakultativna stvar. Kofer, ili šešir, ili oveća prazna konzerva, ili, bar, kutija za cipele, neizostavni su rekviziti.

Zvuci uličnih svirača su, stoga, više od pukog nadraživanja bubnih opni i primanja informacija preko organa sluha, to su oblici komunikacije. Ulični svirači su svojevrsni vodiči kroz prostor, vrijeme i predjele duha. Ulični svirači su ne samo specifični vremeplovi, prostoroplovi i kulturoplovi već i, često, pokretna minipozorišta, one-man-teather, učesnici improvizovanih maskenbala ili žive enciklopedije hitova.

Razlozi su često čisto ekonomske prirode – neko dopunjuje prihode, kućni budžet ili džeparac, a oni ortodoksniji čak se izdržavaju od svirke. u svakomslučaju ulični svirači su jedan od načina da se ugasi požar primitivnog nacionalizma i provincijalizma koji vlada u Bosni i Hercegovini.

Djevojka koja danas svira i pjeva u centru Tuzle, itekako zaslužuje da je počastite kojom kovanicom, ulični svirači uvijek ste nam dobrodošli… (Tuzlanski.ba)