Sanel Redžić,  bh. virtuoz na gitari, dobitnik 29 međunarodnih nagrada, profesor na Muzičkoj akademiji u Beču (Wiener Musikakademie), koji je u karijeri odsvirao stotine koncerata na međunarodnoj sceni, u razgovoru za festival.ba prisjeća se svog prvog susreta sa gitarom, otkriva nam detalje svoje karijere, susrete sa kulturama Kine i Japana, a Festival.ba preporučuje Vam izvanredne kompozicije u izvedbi našeg virtuoza za sretan i ugodan početak radne sedmice.

Razgovarao: Ademir O.

Kada ste prvi put u životu došli u dodir sa gitarom?

Potičem iz porodice gdje je muzika uvijek bila prisutna. Moj otac svira harmoniku i ima još petoro braće koji sviraju različite instrumente. Svojevremeno su oformili kućni bend –  bend za svoju dušu, za komšiluk. Od rođenja u  mojoj kući  muzika je oduvijek bila prisutna i od svih tih instrumenata mene je nekako uvijek privlačila gitara. Vrlo je teško reći zašto tolika ljubav prema gitari, ali koliko neka moja sjećanja sežu, u mojoj trećoj godini se desila „ljubav na prvi pogled“, koja do dan danas traje. Želja za gitarom je bila velika i od svoje osme godine profesionalno startam sa učenjem klasične gitare. Kad sam se upisao u  muzičku školu uopšte nisam imao ideju šta se to tamo uči. Mislio sam da  ćemo učiti  akorde i neke pjesme koje su se na  televiziji i radiju mogle vidjeti i čuti. Stvarnost je izgledala potpuno drugačije i nakon nekog vremena sam počeo upoznavati  čari klasične muzike. U tom postratnom periodu 1997 / 1998 godine, na  radiju i televiziji klasična muzika se i  nije baš mogla čuti; tako da u početku uopće nisam imao predstavu o kakvoj muzici se zapravo radi.  U tim trenucima, mojim prvim koracima,  profesor Predrag Stanković počeo mi je približavati klasičnu muziku. Profesor Stanković je u  tom periodu imao nekoliko jako dobrih starijih učenika, koji su postizali uspjehe širom svijeta:  osvajali su takmičenja, zarađivali su novac, svirali su koncerte na svjetskim scenama, tako da je taj put bio moja ideja vodilja. Htio sam da budem uspješan kao i moji stariji kolege i u dvanaestoj godini odlučio sam čime ću se baviti do kraja života, a velike zasluge za moj životni izbor idu upravo profesoru Stankoviću. Rado se sjećam i svojih prvih nastavnika, Durmanović Muhidina, koji me je vrlo vrlo kratko učio, kao i  nastavnika Tinjić Nedima. Od 2000. Godine, kao dvanaestogodišnjak prelazim u klasu profesora Stanković Predraga.

Koliki je uticaj na Vašu karijeru upravo imao čuveni tuzlanski profesor Predrag Stanković, od koga ste učili tajne zanata?

Kako sam već pomenuo na početku, uticaj je bio jako velik:  prvo da spoznam osnove; drugo da otkrijem smijer u kojem idem. Profesor Stanković je nevjerovatna ličnost, prije svega prijatelj, koji živi za svoje učenike, a za mene je odigrao  vjerovatno najveću ulogu u životu. Vrlo često je u svojim klasama imao  dvoje do troje  dobrih gitarista sa kojima bi radio dodatne časove kući. Nakon škole, nakon časova, nakon napornog dana i mog i njegovog, obavezno smo se sastajali navečer, kada bih ja opet jedan ili dva sata dodatno radio sa njim. U tom periodu već smo počeli sa pripremanjem za takmičenja a rezultati naravno nisu izostajali. 2005. godine osvojio sam svoju prvu nagradu – prvu prvu nagradu u  Beogradu na „Guitar art“  festivalu. Danas je tih nagrada 29.ukupno. Profesor Stanković je prije nego što sam došao u njegovu klasu, putovao  sa drugim učenicima po evropskim  festivalima i takmičenjima, tako da je dašak tih festivala kroz cd-ove, kasete, note, donosio u Tuzlu, nama – mlađim učenicima. Zahvaljujući profesoru Stankoviću u tim periodima zaljubio sam se u klasičnu muziku.

Kakvu sudbinu predviđate BiH u svijetu klasične gitare? Imamo li svoje mjesto na svjetskoj gitarskoj sceni?

U Beogradu postoji „Guitar art festival“  koji je 2000. godine počeo kao jedan lokalni –mali  festival gitare. Nevjerovatno je koliko se taj gitarski festival razvio zadnjih godina i kakav je  „bum“ napravio. Veliki broj ljudi i organizatora je upleten u tu priču, koncerti su izuzetno posjećeni, a posebno godišnji koncert u Sava centru, koji je uvijek rasprodat.  . Važno je da ljudi rade na razvoju klasične muzike kroz takve i slične festivale, gdje se publici približava klasična muzika, klasična gitara i posao kojim se bavimo. Mislim da nemamo  baš dovoljno takvih kulturnih dešavanja, pa shodno tome i publika nema uopšte ideju o čemu se radi. Svjesni smo da se i na radiju i na televiziji vrte jedne te iste stvari  i da je muzika nažalost postala sve jednostavnija, bez edukativnog karaktera kakav je prije imala. U svakom slučaju mislim da budućnost klasične gitare postoji u BiH, a u mnogo čemu zavisi i od nas, posebno od načina na koji publici predstavljamo klasičnu muziku i gitaru. Jako me raduje činjenica da se sve više ljudi intresuje za klasičnu muziku, za klasičnu gitaru prije svega, te da se u osnovnoj i srednjoj muzičkoj školi u Tuzli sve više učenika  upravo odlučuje profesionalno baviti tim. Rezultati su vidljivi, jer veliki broj kvalitetnih gitarista vrte se u Tuzli, u Bosni i Hercegovini, a potekli su iz klase profesora Predraga.
Shodno ovoj temi, želim da istaknem da smo profesor Stanković i ja došli na jednu jako lijepu ideju i planiramo uraditi nešto vrlo kvalitetno za drugu sedmicu avgusta ove godine, o čemu će biti malo više priče uskoro.

Koliko savremeni kompozitori doprinose razvoju gitarskih kompozicija, ili na koncertnim turnejama preferirate više klasične kompozitore?

Ja sviram repertoar koji mi leži i koji me ispunjava, a isti pokušavam na najbolji način prenijeti  dalje na svoju publiku. Publika to uvijek i primjeti;  mnogo puta dođu do mene, kažu da ih je jako dotaklo to što radim i da su zaista uživali, da su doživjeli nešto nevjerovatno. Publika je najbolji znak, odgovor na pitanje da li je to što radim zapravo dobro. Moji najdraži kompozitori koje izvodim su  Johan Sabastijan Bach, koji je inače živio u Vajmaru –  gdje ja živim već zadnjih osam i pol godina. Dakle Johan Sabastijan Bach ,koji pripada periodu baroka i Augustin Barius Mangore –  kraj devetnaestog a početak  dvadesetog vijeka. Mangore je pisao isključivo i samo za gitaru, Johan Sabastijan Bach je pisao, kako je poznato i za druge instrumente. Gitara u to vrijeme nije ni postojala, barem ne ovakva kakvu danas poznajemo. Naravno da uvijek pokušavam da u svojim repoertoarima imam nešto moderno, kompozicije savremenih autora, tako da su moji koncerti uvijek neka kombinacija klasičnih i savremenih kompozicija –  kompozicija koje volim, koje mi pričinjavaju zadovoljstvo dok ih izvodim, a koje publika voli slušati.

Obišli ste mnoge svjetske scene od Meksika, Kalkute do Moskve,  gdje ste svirali multiaspektne muzičke programe. Postoje li neraskidive veze sa nekim od svjetskih scena, kojima se rado vraćate, kojih se rado sjećate?

Vrlo je interesantno promatrati reakcije ljudi u različitim krajevima svijeta na osnovu posla kojim se bavim, a pogotovo u azijatskim zemljama i istočnjačkoj kulturi gdje se  ljudi  nevjerovatno intresuju za našu zapadnjačku, za balkansku, za srednjoevropsku kulturu. Vrlo sam sretan što mogu na neki način biti ambasador i Bosne i Hercegovine ali i ambasador klasične muzike, tako da vrlo rado promovišem i muziku sa našeg područja jednako kao i klasičnu,  jer je interesovanje u Japanu ili u Kini za našim kulturama ogromno. Spomenut ću nevjerovatan podatak koji kaže da u prosjeku svaki drugi kinez ili je svirao ili svira neki instrument. Ne bave se svi profesionalno muzikom, ali uzimaju časove i žele da nauče svirati neki instrument – najčešće klavir. U Kinu se uvijek vrlo rado vraćam, zato što u Kini, a takođe i u Japanu,  umjetnici koji se bave klasičnom muzikom uživaju status i tretman kakav imaju pop ili rock zvijezde Evrope i Amerike.  Izvanredan je osjećaj svirati tamo, uvijek u rasprodanim salama, pred više od hiljadu posjetitelja, koji željno očekuju koncert, autogram, CD… U Kini sam bio pet, šest puta  i nova turneja je planirana za juli mjesec ove godine. Japan mi je takođe ostao u jako dobrom sjećanju, posebno japanska kultura i preciznost koju postižu u svemu. Sa zadovoljstvom kažem da je Japan  najperfektnija i najorganizovanija zemlja u kojoj sam bio do sada.

Beč, akademija, predavanja, koncerti, turneje… Možemo li u ovakvom, dinamičnom tempu uskoro očekivati Vaš novi CD?

U posljednje vrijeme imam mnogo posla i žao mi je što ne mogu više da vježbam; onoliko  koliko sam vježbao kad sam bio mlađi –   po osam, devet sati. Mislim da mi je rekord bio devet sati u jednom danu. Danas je dosta drugačije i u prosjeku vježbam dva do tri sata dnevno. Radim sa svim starosnim grupama od osnovne škole, preko srednje do studenata akademije, što oduzima dosta vremena . Koncerti su stalno prisutni i aktuelni, tako da i za njih  moram uvijek biti jako dobro spreman, jer jedan loš koncert može da donese puno više lošeg nego što jedan dobar koncert  može donijeti dobrog. Svaki koncert, nevažno da li sviram za hiljadu ili za deset ljudi mi je jako jako važan. Što se tiče CD-a, dva su do sada oficijelno izdata, a svaki od njih je došao kao rezultat na neki moj dugogodišnji rad. Mislim da se bliži trenutak u kojem ću ponovo krunisati nekoliko posljednjih godina svog rada na jednom CD-u. Poznata je činjenica kako je u posljednje vrijeme skoro pa neisplativo snimati CD, a shodno tome trenutno sam fokusiran na snimanje Youtube videa. Upravo, zahvaljujući tim videima dobio sam jako veliki broj koncerata u proteklom periodu.

Kakve planove imate u 2016.godini? Planirate li  uskoro nastupiti u BiH?

U martu mi počinje jedna evropska turneja – Bon (Njemačka),  zatim veliki koncert u Charleroi (Belgija), gdje ću svirati dva koncerta sa orkestrom kao solista (koncert kao muzička forma).  Nakon Belgije očekuju me koncerti u Holandiji, a posebno mi je drago što ću ove godine imati i svoj prvi koncert na Kipru.  Kako sam već pomenuo turneja po Kini zakazana je u julu ove godine.

Za kraj razgovora sa Sanelom Redžićem,  našim čitateljima i čitateljkama preporučujemo kompoziciju „Rounds“ – John Williams za ugodan početak  radne sedmice, a Sanelu želimo mnogo uspjeha i nastavak blistave karijere na svjetskim muzičkim scenama. (Ademir O./festival.ba)