Utorak, 7. Jula 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Dan prekinute mladosti: Karike nekažnjenog zločina na Tuzlanskoj kapiji

Tuzlanski Masakr nevinih je po broju žrtava civila u jednom artiljerijskom napadu najkrvaviji od svih mnogobrojnih krvavih zločina takve vrste u BiH i u svim ratnim događajima na prostorima koji su činili SFRJ. Stoga ovaj zločin kao takav mora biti okončan pravednim kaznama za sve koji su u njegovo planiranje, izvršenje i zataškavanje umiješani.

Računači i vodnici u topovskom odjeljenju smrti

“Komandir dobije cilj i nama kaže da izračunamo elemente gađanja”, pojasnio je Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) svoju ulogu Dragan Babić, svjedok odbrane na suđenju oficiru VRS Novaku Đukiću u predmetu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog na Tuzlanskoj kapiji. Govoreći o učestalom granatiranju Tuzle sa artiljerijskih položaja vojske bosanskih Srba, Babić je naglasio i to da je za njih “svaki cilj bio vojni”.

Dragan Babić je bio jedan od “računača” u topovskom odjeljenju na topu M-46, 130 mm, postavljenom na planini Ozren u naselju Panjik. Zadatak mu je bio da “izračuna elemente za gađanje”, kako bi granata iz topa što tačnije pogodila cilj. Dodao je da su mu pripadnici odjeljenja topova 130 mm potvrdili, kada se vratio na svoje ratno mjesto na Panjiku, da su otvorili vatru na Tuzlu dana 25. maja 1995. godine. Kako je ispričao pred Sudskim vijećem, on nije bio na Ozrenu 25. maja 1995. godine.

Goran Mrzić je također, kao i Babić, bio “računač” u topovskom odjeljenju. “Koliko znam, taktička grupa nam je mogla izdavati naređenja za otvaranje vatre. To je radio načelnik artiljerije kojeg su zvali Omega. Nama je komandir voda prenosio koordinate ili numerisane ciljeve koje treba gađati”, ispričao je Mrzić. I on je u iskazu datom 2008. godine tvrdio da tog 25. maja 1995. nije bio na topovskom položaju.

Slavko Stojanović je bio komandir topovskog odjeljenja od tri topa 130 mm, koji su bili smješteni u selu Panjik na planini Ozren. “Vatru smo otvarali preko naredbe iz komande. Naredbu dobije komandir voda, ne znam od koga tačno”, rekao je Stojanović, izjavivši da je za granatiranje Tuzle saznao tek u novembru 2007. godine kada je davao izjavu predstavnicima SIPA-e.

Po iskazu Ljubiše Čorsovića, još jednog svjedoka odbrane Novaka Đukića, datog SIPA-i 2008. godine, komandir topovskog voda čija su tri topa M-46, kalibra 130 mm, bila u rejonu Panjik, u maju 1995. godine bio je stariji vodnik Zlatko Bekić. Čorsović je priznao i da je bio njegov zamjenik. Zlatka Bekića izgleda ipak niko nije ispitao, jer u spisima suda nema njegove izjave. Zlatko Bekić je bio stacioniran u kasarni Zalužani u opštini Laktaši, a prije rata bio je profesionalno vojno lice u činu vodnika JNA.

Svi pripadnici voda topova 130 mm koji su došli da svjedoče na Sudu BiH su izjavili da su tog 25. maja 1995. godine bili na odsustvu, što je protivno naredbi od 24. maja 1995. godine koju je potpisao optuženi Đukić, u kojoj naređuje “non-stop prisustvo posade oruđa na dužnosti i posade za artiljerijsku podršku”. Stoga Sud BiH njihovo svjedočenje smatra „protivrječnim“, dodajući da se neki od svjedoka nisu uspijevali držati svoje „konstrukcije“.

Kapetani, pukovnici, načelnici, generali, dekani i potencijalni zločinci

U pogledu nekih drugih svjedoka Vijeće opet smatra da dijelovi njihovih iskaza nisu bili iskreni, bilo zbog ličnih interesa, bilo zbog prijateljstva ili odanosti prema optuženom ili zbog toga što su htjeli da utiču na ishod postupka.“

Sud BiH u presudi Novaku Đukiću

Vodnik Ljubiša Čorsović, kao i računač Mrzić je na suđenju objašnjavao da je 90% naredbi stizalo od kapetana kodnog imena „Omega“ koji je bio načelnik artiljerije Taktičke grupe Ozren. Prema sudskim spisima iza ovog kodnog imena se krije Boro Maksić. Boru Maksića niko nije ispitao. Bio je nedostupan. Osim spisa Suda BiH, ništa drugo o njemu ne možemo naći.

Pukovnik Mile Savić je bio komandant 1. mješovitog artiljerijskog puka u čijem sastavu je bio pomenuti vod topova 130 mm. U svjedočenju datom Državnoj agenciji za istrage i zaštitu dana 19. novembra 2007. godine, Mile Savić navodi da bez zapovijesti Đukića topovi pod njegovom komandom nisu mogli djelovati. Ipak iz sudske dokumentacije vidi se da je artiljerijski pukovnik Savić raporte, pod oznakom strogo povjerljivo, o borbenom djelovanju artiljerije, redovno podnosio Momiru Taliću, komandantu korpusa.

Mladen Dostanić je u maju 1995. bio načelnik 2. ozrenske lake pješadijske brigade u kojoj je bio topovski vod sa već pomenuta tri topa 130 mm a od kojih je jedan ispalio smrtonosnu granatu na Kapiju. Na suđenju je svojim svjedočenjem ukazivao na direktnu odgovornost Novaka Đukića za izdavanje zapovijesti artiljerijskim jedinicama za djelovanje po civilnim ciljevima uključujući i djelovanje po Tuzli.

Dekan ili zločinac

Danas čovjek pod imenom Mladen Dostanić radi kao docent na Fakultetu za bezbjednost i zaštitu na Nezavisnom univerzitetu Banja Luka. Konsultacije za studente održava četvrtkom od 13:00 do 14:00. Na stranici pomenutog fakulteta nema biografije ovog asistenta.

Na privatnom fakultetu za bezbjednost i zaštitu koji školuje buduće kriminaliste, a koji mogu poslije raditi kao policijski inspektori, zaposlenici Agencije za istrage i zaštitu, pravosuđa, ministarstva sigurnosti, pomenutom Mladenu Dostaniću je kolega i dekan Slobodan Župljanin. Župljanin je u januaru ove godine kao bivši komandant Drugog bataljona 22. brigade VRS optužen zajedno sa drugim licima za teške zločine na području Kotor-Varoši – ubistva, deportacije, zatvaranja, mučenja, silovanja i tjeranja na prinudni rad. Suđenje pred Sudom BiH je u toku.

Dekan Slobodan Župljanin u svojoj zvaničnoj biografiji postavljenoj na stranici Fakulteta za bezbjednost i zaštitu, period profesionalnog angažmana od 1991. do 1996. nije prikazao.

Novak Đukić je kao komandant Taktičke grupe Ozren (TG Ozren), jedini presuđeni za ratne zločine nad civilnim stanovništvom počinjene na Tuzlanskoj kapiji. Nakon što ga je SIPA uhapsila 2007. godine, suđeno mu je u periodu 2008-2014. Sud BiH je van razumne sumnje utvrdio da su pod njegovom komandom bile i jedinice za artiljerijsku podršku. Jedna od ovih artiljerijskih jedinica bila je i vod topova 130 mm koji se nalazio na rejonu sela Panjik na planini Ozren, od kojih je jedan ispalio granatu koja je donijela smrt na Kapiju. Samo devet dana prije masakra na Tuzlanskoj kapiji, dana 16. maja 1995. Đukić je unaprijeđen u čin pukovnika. Nakon zločina na Kapiji dobio je i čin generala. Odlikovan je i Karađorđevom zvijezdom III reda. Penzionisan je u činu generala. Novak Đukić je odgovarao komandantu 1. krajiškog korpusa Momiru Taliću, koji ga je i postavio za komandanta TG Ozren, ali i pukovniku Vladimiru Arsiću.

Pukovnik Vladimir Arsić je u spisima presude Suda BiH spomenut samo jednom, kao komandant 9. operativne grupe 1. krajiškog korpusa. U spisima se njegovo ime spominje kao osoba koja dostavlja obavještenje za vanredno unapređenje Novaka Đukića u čin pukovnika. Danas 73-godišnji Vladimir Arsić u Srbiji uživa u generalskoj penziji već 23 godine.

Momir Talić je uhapšen u Austriji 1999. po optužnici za ratne zločine uključujući i zločin genocida, ali ne i za zločin na Kapiji. Umro je u Beogradu 2003. ne dočekavši presudu. General Momir Talić je bio pod komandom generala Manojla Milovanovića, koji je od 15. maja 1992. do 14. decembra 1995. godine bio načelnik GŠ Vojske RS i ujedno i zamjenik Ratka Mladića, a kojeg je na suđenju kao svjedok odbrane presuđenog ratnoga zločinca nazvao „harizmatičnim čovjekom“. Milovanović, koji za zločine u BiH nikad nije bio optužen, umro je nakon 19 penzionerskih godina, u oktobru 2019. odnijevši u grob i sopstvenu notornu laž o zločinu na Markalama iz februara 1994. „Po njegovim procjenama uglavnom su se donosile mnoge odluke o upotrebi vojske koje su ishodile pobjedama”, reći će povodom Manojlovićeve smrti, njegov ratni kolega, penzionisani general VRS Milan Savičić.

Protiv Milana Savičića je Sud BiH 13. januara 2020. potvrdio optužnicu za genocid na području Nove Kasabe „gdje je svjesno pružio pomoć ostalim članovima udruženog zločinačkog poduhvata – Ratku Mladiću, Ljubiši Beari i drugima da zarobe i po kratkom postupku pogube vojno sposobne muškarce Bošnjake iz srebreničke enklave te zakopaju njihova tijela, i na taj ih način unište kao etničku grupu na određenom prostoru.“

Čitajući iskaze svih svjedoka, bivših pripadnika vojske RS, može se zaključiti da su svi do jednog bili dio organizovanog i jasno definisanog lanca ubijanja nevinih ljudi putem neselektivnog granatiranja unutar UN zaštićenih zona. Njihova svjedočenja su uobičajeni iskazi vjerovatnih učesnika u zločinu, koji su tokom sudskog postupka spašavali sopstvenu kožu, umanjujući ili negirajući vlastitu odgovornosti, pa čak tvrdeći da za zločin nisu znali.

Zapovjedne niti smrti

Ovaj smrtonosni lanac koji je rezultovao masakrom tuzlanskih civila na Kapiji je lako sljediv. Nakon procjene generala Manojlovića, izdaje se naredba za paljbu iz topa, koju je mogao dati komandant 1. krajiškog korpusa Momir Talić. On bi onda tu naredbu proslijedio komandantu operativne grupe, pukovniku Vladimiru Arsiću, a koji bi je dalje uputio komandantu taktičke grupe Novaku Đukiću. Đukić bi zapovijest opet proslijedio njemu podčinjenim brigadama – načelniku Mladenu Dostaniću, a dalje načelniku artiljerijskog puka – Miletu Saviću. Naredba bi potom mogla otići kapetanu pod kodnim imenom Omega – Bori Maksiću. Ako takav postoji.

Maksić, ako je vjerovati svjedocima iz topovskog voda, bi u tom lancu u 90% slučajeva dalje davao naredbe komandantima topovskih vodova – među ostalim, starijem vodniku Zlatku Bekiću i njegovom zamjeniku Ljubiši Čorsoviću. Oni bi, prema iskazima datim SIPA-i, davali koordinate i numerisane ciljeve komandatima topovskih odjeljenja poput Slavka Stojanovića ili računačima poput Dragana Babića i Gorana Mrzića, koji bi svoje izračune smrti predavali posadi topa.

Po raspoloživim podacima iz sudskih spisa, niko od potencijalnih karika u lancu smrti poslije svjedočenja nije osumnjičen ili bar dodatno saslušan od nadležnih institucija. Da li se ovime bavi Posebni odjel za ratne zločine pri Tužilaštvu BiH sa svojih 28 tužitelja za sada ostaje tajna.

Geleri u srcu

Od eksplozije granate koja je ispaljena 25. maja 1995. sa položaja topovskog voda 1. mješovitog artiljerijskog puka VRS sa lokacije sela Panjik na planini Ozrenu, 71 osoba je preminula na licu mjesta ili nedugo nakon ranjavanja. Preko 200 osoba je teže ili lakše ranjeno. Granata kalibra 130 mm ispaljena iz topa M-46 je pala u 20:55 na lokaciju Kapija, koja je centar gradske pješačke zone popločane granitnom kaldrmom. To je prostor u koji se, zajedno sa pet drugih manjih ulica, uliva glavna i omiljena pješačka ulica tradicionalnog Tuzlanskog korza. Nakon što je preletio put od preko 20 kilometara, topovski projektil OF-482, težak 33,4 kg udario je u granitne kocke te oslobodio između 4.000 i 6.800 oštrih smrtonosnih gelera koji su pretvorili mali omiljeni trg tuzlanske mladosti, omeđen niskim zgradama, u mjesto nepodnošljive patnje i boli. Prosječna starost ubijenih je bila 23 godine. Samo osam od 71 ubijene osobe su bile starije od 30 godina. Najmlađi ubijeni je Sandro Kalesić star 2 godine i pet mjeseci. Izdahnuo je na očevim rukama. Preko 200 ljudi je teže i lakše povrijeđeno. Ovaj događaj je u izvještaju UN-ovog majora Guya Sandsa nazvan Masakrom nevinih.

Još 6. maja 1993. Tuzla je Rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN-a broj 824 proglašena zaštićenom zonom. Ovo je značilo da je svaki napad na Tuzlu predstavljao napad na civile. Sudsko vijeće je uvjereno da je optuženi Đukić, kao školovani oficir, bio dobro upoznat da je nakon usvajanja relevantnih rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a bio zabranjen svaki napad na grad Tuzlu i njene stanovnike, te je kao takav predstavljao ratni zločin.

Istina i pravda

O gnusnom raspletu suđenja u BiH osuđenom ratnom zločincu Novaku Đukiću se manje-više sve zna. U maniru bezosjećajnog zločinca i kukavice, zloupotrijebio je odluku vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH. Predsjedavajući Vijeća sudija Dragomir Vukoje je na osnovu odluke Ustavnog suda BiH, a koja se tiče pogrešne primjene zakona, u februaru 2014. donio odluku o obustavljanju izvršenja kazne zatvora i donio rješenje da se Đukić „ima odmah pustiti na slobodu“, nakon čega je isti pobjegao u Srbiju na „liječenje“. Zatim je uslijedilo odugovlačenje sudije Suda BiH Darka Samardžića. On, iako je znao da je Đukić u Srbiji, nije za njim raspisao potjernicu četiri mjeseca. Isti sudija je zatim preko 15 mjeseci odgađao da Srbiji uputi zamolnicu za preuzimanje izvršenja kazne zatvora.

Ipak za Žalbenu disciplinsku komisiju VSTV-a ovo nije bio propust sudije. Ista je u junu 2017. sudiju Samardžića oslobodila bilo kakve krivice za bjekstvo Đukića.

Đukić državljanin BiH i Srbije je, prije donošenja nove drugostepene presude, pobjegao u spasonosno naručje majke bosanskog genocida, Republiku Srbiju, pod izgovorom liječenja. Ovom presudom je Đukić osuđen na 20 godina zatvora, čime je smanjena prvostepena kazna od 25 godina zatvora. U Srbiji će, poput mnogobrojnih zločinaca iz bosanskog rata, uz pomoć dvojnog državljanstva naći, za sada, sigurno utočište. Utočište mu je obezbijedio režim koji nikad nije imao dostojanstva niti političke snage da jasno osudi ratne zločine sa sopstvenim pokroviteljskim pečatom. I pri tome će odbjegli genaral i ratni zločinac učestvovati u sudskoj farsi pod pokroviteljstvom pravosuđa Republike Srbije. Sve to vrijeme će Đukić sa svojim advokatima u Srbiji aktivno, bez obzira na svoje „teško psihičko stanje“, a koje je ništa do providni alibi za izbjegavanje ročišta, širiti laži u medijima zajedno sa opskurnim šovinističkim umovima finansiranim od Vlade Srbije. Pri tome će se, kao i većina ratnih krvnika iz svih etničkih grupa, kriti pod ljigavim plaštom nacionalnih osjećaja jednog dijela svoga naroda, pred kojim će patetično, ali i opasno manipulativno, glumiti žrtvu velike zavjere usmjerene protiv „njegovog naroda“.

Za to vrijeme propagandna medijska mašinerija mrzilačkih kloaka vladajućeg režima Srbije je sve godine nakon, baš kao i za vrijeme rata u BiH, vrijedno odrađivala svoju prljavu zadaću negiranja istine o tuzlanskom masakru. Bešćutni promotori mržnje, poput Večernjih novosti i odavno velikosrpstvom obojene Politike, uporno i neprekidno svih ovih 25 godina sipaju revizionistički nacionalistički otrov, smućkan u glavama oboljelih od neizlječivog srpskog šovinizma, na nezacijeljene rane otvorene nakon klaonice nevine tuzlanske mladosti, a koja se, pod velikosrpskom režijom, odigrala te blage majske noći na prostoru Tuzlanske kapije.

Disleksični politički primitivac i nekrunisani diktator RS, koji zarad sopstvenog poganog pragmatizma slavi ratne zločince i dalje prepisuje iz Srbije bolesnu nacionalističku matricu obmana o Tuzlanskoj kapiji i besramno je ruje kao nezaraslu ranu. Njegov medijski egzekutor, javni servis RTRS, uporno prenosi, bez ikakve ograde i grižnje savjesti, ogavne medijske laži iz Srbije, pokušavajući sakriti sudski dokazanu istinu o masakru nevine tuzlanske mladosti. Zbog prenošenja gnusnih laži o sudski dokazanom zločinu na Kapiji, objavljenih od strane lažoljubivih Večernjih novosti, Regulatorna agencija za komunikacije je po drugi put, u oktobru 2019., kaznila RTRS na čijem čelu se tada nalazio Draško Milinović, iznosom od 12.000 KM. Objavljivanje pomenutih neistina je vjernog Milinovića, a za čije vladavine je RTRS platio enormne novčane kazne i zbog negiranja Srebreničkog genocida, kvalifikovalo da ga groteskni Vučićev pajac i bahati negator genocida u Srebrenici Milorad Dodik u aprilu ove godine pokuša instalirati na mjesto direktora RAK-a. Agencije čija je osnovna misija „objektivno infomisanje građana u cilju dobrobiti društva u cjelini“. Da li je dno bunara gadosti dotaknuto nedavnim prolaskom ovog prijedloga na Vijeću RAK-a, vidjeće se uskoro kada prijedlog dođe pred Vijeće ministara BiH.

Zbog istine bez koje nema pravde i istinskog pomirenja moramo glasno zahtijevati od nadležnih da svi zločinci za ubijene na Kapiji budu kažnjeni. Moramo to tražiti bezuvjetno i za sve, baš sve zločine nad svim nedužnim civilima koji su se desili u ratu Bosni i Hercegovini i zbog kojih i danas pate brojni građani koji su poslije smrti i stradanja svojih najbližih osuđeni da žive bez prava na istinu i pravdu. Tuzlanski Masakr nevinih je po broju žrtava civila u jednom artiljerijskom napadu najkrvaviji od svih mnogobrojnih krvavih zločina takve vrste u BiH i u svim ratnim događajima na prostorima koji su činili SFRJ. Stoga ovaj zločin kao takav mora biti okončan pravednim kaznama za sve koji su u njegovo planiranje, izvršenje i zataškavanje umiješani. Ne samo zbog svih ubijenih i ranjenih, već zbog svih nas živih. (Almir Muhamedbegović | Nomad.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , , ,