„U Tuzli postoji jedna kuća u kojoj ljubav stanuje…“ početak je himne Centra za djecu sa višestrukim smetnjama „Koraci nade“ Tuzla.

Pri ulasku u ovu kuću, ono što odmah privlači pažnju posjetitelja jesu boje. I zaista nakon nekoliko sati koje provedete tamo, postaje jasno da se tim bojama boji svakodnevnica djece i mladih sa višestrukim smetnjama, koja i želimo da bude upravo ovakva – radosna i šarena.

Sa željom i ciljem da budu organizacija koja će u svojoj lokalnoj zajednici biti prepoznatljiva i što uspješnija, Centar za djecu sa višestrukim smetnjama „Koraci nade“, pristupio je procesu procjene i jačanja organizacijskih kapaciteta. Svoj dugogodišnji rad i trud uposlenici su željeli na neki način zaokružiti, te u budućnosti još više doprinositi i kao stručnjaci i kao ljudi, prvenstveno korisnicima, ali i lokalnoj zajednici.

Korisnici kao misija i vizija rada Udruženja, te njihovo zadovoljstvo uz vrijedne i predane uposlenike doprinijeli su osnaživanju svih struktura kako interno, tako i određenim eksternim aktivnostima, zbog čega je Centar u procesu jačanja svojih kapaciteta stekao status „inspiracija drugima“. Iako ni sami nisu bili u potpunosti svjesni kapaciteta kojima raspolažu, važno je da su itekako zasluženim indeksom kako i sami tvrde dobili snažan „vjetar u leđa“. Prvobitno vrlo skromno, navode kako su danas mnogo više ponosni na svoj rad i na sve korisnike koji su s njima kroz ovaj proces prolazili, a u pozadini počinju promišljati da rade nešto pozitivno i dobro za svijet oko sebe.

U ovom jednogodišnjem procesu zajednički su obilježavali uspjehe, radovali se, vrijedno radili, ali i dijelili strahove i nesigurnosti. Plašeći se u početku da li će uspjeti odgovoriti na sve ono što je zahtijevao proces procjene i jačanja organizacijskih kapaciteta, često su dolazili u nedoumice: hoćemo li uspjeti zadovoljiti kriterije, je li ovo što mi radimo zaista dovoljno, da li mi možemo potkrijepiti sve to činjenicama, dokumentima i rezultatima?

Job shadowing u sklopu kojeg su posjetili Institut za razvoj mladih KULT navode kao iskustvo koje će pamtiti: „Mi kada smo izašle iz Instituta zaključile smo da je to organizacija na svjetskom nivou i mi smo bile počastvovane i zahvalne što smo imale priliku biti tu, što su nas uposlenici uveli u sve svoje procese vrlo jasno i transparentno i mi sada usvajamo neke ideje, te zahvaljujući toj posjeti kreiramo svoje procedure. Bilo nam je jako lijepo i korisno.“

Kako iz svakog procesa proizilaze različite lekcije, tako je i kroz ovaj proces dolazilo do promjena: „Naučili smo da sve mora imati slijed i kontinuitet i da ne možete korake preskakati i zaboravljati. Dakle, potrebno je biti sistematičan i posložiti se na organizacijskom nivou. To se nama i desilo, i nadamo se da ćemo tako ići i dalje i da ćemo biti spremni i na promjene i prilagođavanje ovog našeg sistema i unapređivanje u budućem periodu.“

Ističu da su danas najviše ponosni jer su naročito svjesni svoje snage i motiva, iako smatraju da značaj njihovog rada i postojanja nije baš dovoljno prepoznat u lokalnoj zajednici. Kao najljepšu priču koju im je ovaj proces donio navode povezivanje i upoznavanje ljudi: „Bez obzira na sve, smatramo da su ljudski resursi ono najvrijednije u organizaciji jer da nema ljudi koji sa iskrenim motivom žele biti korisni i sebi i zajednici, ne bi bilo ni uspješne organizacije. To je ono najljepše što se dešava u ovakvim saradnjama – povezivanje ljudi, iskustava, dijeljenje informacija, znanja i vještina.“

A gotovo uvijek i svima važna je i potrebna podrška. Ovakav vid podrške za ovo Udruženje bio je važan prvenstveno da se uposlenici osvijeste kada je riječ o snagama i slabostima organizacije. Smatraju da su im se otvorili novi putevi, vizije i ideje koje će zasigurno doprinijeti da se nastavi pružati podrška djeci i mladima, i da im se obezbijedi sve ono što zaslužuju po svim ljudskih i dječjim pravima i konvencijama, kako bi im se izgradio put za bolji i kvalitetniji život.

Dobra partnerstva su ono što organizacijama često daje snagu i motivaciju da napreduju, ali i otvara različite mogućnosti za saradnju i zajedničko djelovanje. Partnerstva koja je Udruženje imalo i prije ovoga procesa danas su obnovljena i saradnje su češće, poput npr. partnerstva sa Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u Tuzli. Udruženje tvrdi da se zahvaljujući Institutovim treninzima, okrenulo i drugim saradnicima, pa su kroz kontakte sa nekim privrednim organizacijama uspjeli dobiti podršku od privrednog sektora i islamske zajednice. S velikim zadovoljstvom ističu kako su izradili i vlastiti memorandum o saradnji, koji je sada dokument, a ne samo izgovorena riječ.

Zagovaračkim aktivnostima ovo Udruženje nije posvećivalo mnogo pažnje. Smatrajući da nisu Udruženje takvog tipa i da nisu ljudi koji znaju politizirati, ovu stranu organizacije nisu jačali. Međutim, vrijeme je donijelo neke nove izazove i red je došao i na provođenje zagovaračke inicijative s ciljem apliciranja na sredstva budžeta Vlade kantona. Hrabro i odlučno, uz pomoć i podršku, vrijedna ekipa iz ovog Udruženja već je počela raditi na planiranju.

„Zahvaljujući Institutu osjećamo se dovoljno snažnim Udruženjem da zaista krenemo u tu priču. Prije godinu dana mi smo od toga bježali, jer nismo imali nikakve kapacitete da ulazimo u takve procese i ovo je sigurno naša godina. Institut je naša „ruka na ramenu“, podrška koja kaže „Ne brinite, biti će dobro i možete.“ I zaista bude, uvijek“, navodi jedna od uposlenica.

A da je motivacija od strane Institutovih uposlenika postojala od prvog trenutka, govori i situacija kada su uposlenici ovog Udruženja dobili priliku prisustvovati jednom od treninga prije dvije godine: „Ja prilazim uposlenici Instituta, dajem joj naš letak, predstavljam se i govorim da mi nismo u ovom procesu i zahvaljujem se što smo primljeni ovdje, a ona odgovara: „Mi smo vas prepoznali“. Mislim – neko čuo za nas prije nas… Nakon toga uslijedila je i prezentacija o KULT/POK-u kao alatu i mi smo tada odlučili da se pridružimo. Na konferenciji održanoj u Sarajevu, mi smo bili organizacija o kojoj se pričalo, ljudi su nam prilazili jer su znali za nas. Sve to se desilo zahvaljujući saradnji s Institutom. Ipak kada ti neko kaže “kod vas je to drugačije, posebno uređeno“, osjećaš se značajno, neko je upoznat s tvojim radom“, navodi ponosno druga uposlenica.

Nakon ovog iskustva i zasluženih rezultata, drugim organizacijama poručuju da se ne plaše i da je napredak zagarantiran. Smatraju da je ovaj proces isključiva dobrobit, za unapređenje i usmjeravanje organizacija, te da je potrebno ohrabrivati organizacije i pružati im mentorstvo i podršku da ojačaju svoje kapacitete.

Razgovor završavamo smijehom uz rečenicu jedne od uposlenica: „Sada smo giganti. Zahvaljujući Institutu postali smo institucija.“

Iz hodnika, čuje se ponosno: „Ma ko će nas u okvir staviti?“