Utorak, 15. Juna 2021.
Tuzlanski.ba logo

Dvadeset godina bez tebe, oče…

otac-sin-ilustracija
Preuzmite sliku

Popularno

Od našeg čitatelja Mirze Dutovića dobili smo jedan izuzetno emotivan tekst, odnosno pismo koje on upućuje na samo jednu adresu, na adresu svog oca koji je prije dvadeset godina otišao a Mirza njegov povratak još uvijek čeka. Preporučujemo vam da pročitate cijeli Mirzin tekst kojeg prenosimo u cijelosti: 

\"otac-sin-ilustracija\"Dragi oče,

Već dugo te tražim. Svi pokušaji traganja za tobom su mi ne uspjeli, a nada za tvoj pronalazak je sve manja. Negdje u najcrnjoj dubini duše čuvam realnost, ne dam joj da ispliva. Znaš, vjerujem da ćeš se vratiti. Uvjerio sam sebe da si otišao na poslovni put i da si se izgubio na putu kući, ili si možda izgubio pojam o vremenu kad si sjeo pod neku staru brezu da čitaš, ili možda putuješ po bijelom svijetu tražeći najljepši cvijet za mamu…U zemlji vječnosti. Gdje god da si, moram ti reći da sam ljut na tebe. Ljut sam i naređujem ti da se vratiš kako bih te iskritikovao za ovih dvadeset godina samoće koje si mi priredio.

Znaš li da ti zamjeram za svaki bolan pogled na tuđe očeve? Zamjeram ti za svaku maminu suzu. Zamjeram ti što mi nisi rekao da ideš. Zamjeram ti što te i sad volim najviše od sviju i nakon ovih dvadeset prokletih godina. Od svega ti, dragi oče, najviše zamjeram što nisi čekao doručak to jutro. Možda si zaboravio, bili smo zajedno u sobi. Zamisli tu ironiju, stojao sam u sobi, a mamac nam je bilo srce koje smo podijelili na dva dijela. Ti nisi imao sreće. Bilo je to moje najgore jutro, a tvoj ponos se mogao rezati nožem u tom trenu.

Bili smo u kući, i dok nam je mama pripremala doručak tebe je savladao san. Pustio sam te da spavaš, a doručak…Jeo sam sam, i to se nastavilo narednih sedam hiljada i tristo dana. E to ti zamjeram, dragi oče. Mama je isto tako ljuta što nam se ne javljaš. Osjećam da i ona još čeka da se vratiš. Često je tužna i sve to ide tebi na dušu, gospodine. Ja sam sada glava kuće i prilično mi dobro ide. U svemu tome izgubim sebe, kao što sam izgubio tebe. Ali, ne kažu džaba što te ne ubije, ojača te. Sve boli, uvrede, teške riječi, patnje, trpam sve u džepove, što su se vremenom razvukli, pa ih izbacim iza ugla u mraku kad nema nikoga. U čudnom smo odnosu moj život i ja: kad on meni podmetne nogu, ja njemu odvalim šamar i tako u nedogled. Sve sam to morao sam osjetit na svojoj koži.

Mrzim 24. juli 1992. godine!

Ipak, ostavio si mi najbolji oslonac na svijetu, jači od najjačeg čelika, mamu. Mislim da nikad nisi ni spoznao koliku snagu ima ta žena. Vjeruj mi, lahko bi ona savladala i mrcinu poput tebe. Ali, znaš, i ona ponekad treba potporu. Nisam siguran da dajem sve od sebe, ali znam da mi je ona najvrijednija na ovom prolaznom svijetu i znam da bih svoje srce iz grudi iščupao za nju. Često joj, usput, uberem cvijet zamišljajući sebe kao posrednika između tebe i nje. Možda i ona zamisli isto. Žao mi je što ne možeš gledati moje uspjehe i poraze, a to je ujedno još jedna stvar na popisu mojih zamjerki. Ono šta ću da uradim u tvoje ime jest da postanem čovjek kakvim si me zamišljao.

Ja vjerujem da će to sve izaći na dobro i da ćemo se ti i ja, ako Bog da, opet sresti. Znaš da su sve ove zamjerke odraz moje želje za tobom, tvojim zagrljajem, tvojim sivim prslukom i crvenom jaknom. One su odraz čežnje za tvojim teškim rukama što su služile za najtopliji zagrljaj.

Dragi moj oče, ja te čekam na istoj adresi. Kuća u njoj trgovina i jabuka pokraj. Vrati se.

Tvoj Mirza.

Tuzlanski.ba / Foto: Ilustracija

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: