Roditeljskoj kući u Sarajevu godišnje je potrebno 75.000 eura za normalno funkcioniranje. Umjetnici daju svoj doprinos, a ustanova očekuje da to uradi vlast.

„Danas moja Dalila završava jedan dio puta do izlječenja od leukemije… Završava sa ciklusima kemoterapija… Put koji je trajao samo osam mjeseci, a dan se nekad činio k'o godina. I sad, vozeći se prema kući, koliko god sam sretna, nikad više isti život ne mogu živjeti. Razmišljam o svoj djeci koja ostaju iza nas, koja su bila prije nas i koja, nažalost, tek trebaju doći… Sad shvaćam kad ljudi kažu takva sudbina i sve ima svoje razloge. I sad se zapitam kako bi ja taj put prošla sa svojom djevojčicom da nije bilo Roditeljske kuće, da nije bilo Jasne Pašić- Vatreš, da nije bilo Ine SnowWhite Šljivo i Fikreta…“

Ovo je dio pisma Dragice Raič, koje je napisala ovih dana u povratku u Neum nakon liječenja njene kćerke i boravka u Roditeljskoj kući u Sarajevu.

Od 26. aprila prošle godine do danas, usluge ove ustanove u glavnom gradu Bosne i Hercegovine koristilo je više od 60 porodica iz svih dijelova Federacije BiH čiji su mališani oboljeli od malignih oboljenja. Fikret Kubat, projekt menadžer Udruženja „Srce za djecu koja boluju od raka u FBiH“ navod kako podatak o iskorištenosti prostora od 70 posto dovoljno govori o koristi Roditeljske kuće.

„O njenim koristima mogli bi, vjerujte, cijeli dan pričati koliko ona znači roditeljima. One informacije koje dobijamo od djece i roditelja su fenomenalne u smislu koliko njima ona sve olakšava jer sve ovdje imaju besplatno i koliko im znači sa psihološke strane. Dokazano je kroz istraživanja kako je taj psihološki moment 50 posto izlječenja, a upravo ovdje to imaju“.

Pisma roditelja
Djeca i roditelji u ovoj kući besplatno dobijaju nemedicinske usluge poput radionica, razgovora sa psihologom i socijalnim radnikom.

„Trudimo se to im pružiti kako bi se oni ovdje osjećali opušteno, da bar na trenutak tu brigu usmjerimo na nešto drugo, na nešto pozitivno. Mi često kažemo – nama su pacijenti i djeca, i roditelji. Zašto roditelji? Zato što su oni svjesni koliko je to oboljenje teško, zato što su svjesni kakav je mogući ishod tog oboljenja i tako da je djecu lakše na trenutak zaigrati, odvući im pažnju, no to je kod roditelja daleko teže. Zato je ta podrška važna i djeci i roditeljima“, navodi naš sagovornik.

„Ima ljudi koji finansijski mogu i u hotelu boraviti, ali tamo su sami. Ovdje imaju pomoć i podršku roditelja koji su to prošli, to vam daje nadu koja je najvažnija koju ova kuća nade daje.“

Koliko Roditeljska kuća znači roditeljima, pokazuje još jedan dio pisma Dragice Raič:

„Zahvaljujem Bogu što sam upoznala te ljude jer čovjek tek tada shvati šta su prijatelji i znam da ću sa njima ostat vezana čitav život. Da ih ne bi sve označavala, znaju oni svi koji su ti. Nažalost, upoznali smo se u najgorim trenucima, ali znam da ćemo se viđati u puno ljepšim situacijama i ostati prijatelji za čitav život. Hvala vam ljudi od srca za sve što ste učinili za mene i moje dijete, hvala vam što postojite i hvala vam što ste dokazali i pokazali da nije bitno ko se kako zove, odakle je i kakva mu je boja kože. Da li se neko klanja ili moli Bogu na kršćanski način. Svi mi molimo Boga za isto, za zdravlje naše djece. Krv kad poteče, ista je kod svakoga i nikada neću naći prave riječi ni pravi način da se dovoljno zahvalim svima onima koji su bili uz mene svo ovo vrijeme. Volimo vas Dalila i ja, i da nam dragi Bog svima podari najprije zdravlje, pa onda sve ostalo.“

Atifa Buldić-Bešić iz Srebrenika kaže kako je „sreća u nesreći upoznati i poznavati toliko predivnih ljudi, putevi su nam se ukrstili doživotno –hvala vam svima!“

„Jedna faza Nadjinog puta ka izlječenju je prošla, imamo još otprilike 6,5 godina da bude oficijelno, ali šta je to za nas – mala maca. Hemoterapije su gotove, Nadja je bila, malo je reći, borbena, hrabra, ekstremno jaka. Nadja nas je naučila da se najveće borbe dobijaju s osmjehom, a mi smo se, Boga mi, puno smijale. Smijale smo se zahvaljujući našem veselom duhu, zahvaljujući ljudima koji su bili podrška, a najveća su podrška bili oni koji su u istom sosu kao mi“, navodi ova majka.

Za ljude iz Udruženja kaže kako su „prva druga najveća podrška“, nakon roditelja koji vode istu borbu kao i ona.

„Nevjerovatno velika srca imaju. Da nije njih sve bi bilo teže najmanje 200 posto. Ljudi, hvala vam od sveg srca, neopisivo je to što radite za ljude koje je stigla jedna od najvećih nesreća u životu… Naš put do izlječenja je dug, ali koračamo polako i sigurno, uz ovu vojsku ljudi koji su bezuslovno uz nas. Sreća u nesreći je upoznati i poznavati toliko predivnih ljudi, putevi su nam se ukrstili doživotno“, navodi Buldić-Bešić.

Sistemsko rješenje
No, kao i sve korisne i pozitivne priče u BiH, Roditeljska kuća ima probleme sa finansiranjem. Iz ove ustanove bi željeli da se taj problem riješi sistemski.

„Moram da kažem da mi stvarno imamo podršku ljudi, građana, kompanija koji hoće da pomognu i hvala im na tome. No, nama je potrebno sistemsko rješenje, mi moramo ovdje imati i psihologa, i socijalnog radnika, i pedagoga, i domara, i higijeničara. Sredstva zaista nisu velika kada vidimo koliki su benefiti ovog doma. Na godišnjem nivou potrebno je 150.000 maraka (nešto više od 75.000 eura) da sve funkcioniše kako treba“, ističe Kubat.

Ponudili su i rješenje. Pošto je riječ o ustanovi koja djeluje na entitetskom nivou, smatraju kako vlasti FBiH trebaju pomoći, a imaju vrlo jednostavne načine rješenja – da se dogovore sa kantonalnim vlastima i da kantoni izdvoje sredstva ili da se od sredstava dobijenih preko Lutrije BiH izdvoji jedan mali dio – tek jedan posto na godišnjem nivou.

„To i zakon dozvoljava, prema zakonu, sredstvima koja se izdvajaju od Lutrije, između ostalog, treba pomoći djeci sa teškim oboljenjima, sa malignim oboljenjima, njihovo liječenje, rehabilitaciju… Imamo sve zakonske osnove i meni se čini da samo treba da neko naš predmet stavi na sto i malo o njemu razmisli i donese neko rješenje. Jedan posto sredstava Lutrije je stvarno zanemarujuće kada vidimo da ovu kuću koriste djeca sa područja cijele FBiH, bez obzira na vjeru, naciju. Ovdje se to ne gleda, jer bolest ne bira. Političari bi trebali razumjeti da je ovo primjer ustanove kako treba da funkcionišu stvari jer smo mi ovdje primijenili sve evropske standarde“, kaže Kubat.

Jasna Vatreš, socijalna radnica i sekretarka udruženja, također misli kako je potrebno sistemsko rješenje finansiranja Roditeljske kuće.

„Sve do sada je bila podrška pojedinaca, grupa ljudi, kompanija, no država nije još prepoznala značaj, kao ni FBiH jer je ovo značaj za federalni nivo. Ovdje borave djeca iz cijele Federacije sa svojim roditeljima, nisu to samo djeca iz Sarajevskog kantona, ona idu svojim kućama“, navodi ona.

Ističe kako se cijela zajednica treba uključiti u rješavanje problema ovog udruženja.

„Svi kada bi se po malo uključili, riješio bi se problem, no opet je sve to pojedinačno. Najvažnije je da se sistemski, zakonski riješi, da se utvrdi kako postoji jedna roditeljska kuća koja pruža pomoć i podršku roditeljima i djeci oboljeloj od malignih oboljenja. Ovo je jako teško i dugotrajno liječenje, a mi svi nastojimo da sva djeca izađu sa pozitivnim ishodom liječenja.“

Pomoć umjetnika
Posljednja u nizu akcija za pomoć Roditeljskoj kući najavljena je za 31. mart kada će se održati izložba i prodaja djela umjetnika iz cijele regije i šire.

„Nama su se javili umjetnici iz Umjetničke kolonije Majevica iz Srebrenika. Vidjeli su probleme u radu Roditeljske kuće i sami su se javili da pomognu svojim doprinosima, intelektualnim radom. Oni su se organizovali i donirali više od 40 slika sa željom da ih prodamo ljudima koji vole umjetnost i žele da pomognu humanim činom. To je suština cijele priče, znate da pomažete ovu djecu. Očekujemo veliki prihod, nedovoljan da riješimo finansiranje cijele kuće, ali ćemo se potruditi da prodamo sve slike i prihod će biti značajan“, kaže Kubat.

Oni koji žele kupiti sliku mogu se ranije javiti udruženju, dobiti katalog i cijene, kao i rezervirati sliku.

„Ovo je jako plemenita akcija, hvala puno slikarima i nadamo se da će pomoći da i druge kompanije i organizacije nešto slično urade“, dodaje Kubat.

Još jednom on ističe kako sve što se radi – radi se za djecu i njihovu dobrobit.

„Djeca ovo smatraju svojom kućom, kada vidite njihov osmjeh – da li vam treba više od toga? Mnogo problema može se vidjeti i čuti ovdje, društvenih socijalnih… Imate porodica u kojima nijedan roditelj ne radi, trebate se baviti djetetom, a trebate i njima pomoći. Upućujemo ih da rješavaju neke probleme, kako da se vrate u sredine, vrtiće, škole. Nabavljamo i lijekove – ako ga nema u apoteci, mi ga kupujemo i ne pitamo koliko je jer je nama sveto zdravlje djeteta“, kaže na kraju susreta Kubat. (Al Jazeera)