Ponedjeljak, 20. August 2018.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Nevidljiva porodica u kolektivnom centru: Ostali dolaze i odaze a samo mi ostajemo

Porodica Musić već punih 18 godina živi u montažnom objektu u selu Velagići, nadomak Ključa, koji je u poslijeratnom periodu služio kao kolektivni centar za izbjegla i raseljena lica.

U međuvremenu, drugi stanari ovih montažnih baraka pronašli su drugi dom, i jedino su supružnici Samir (43) i Belma (37), skupa sa dvoje maloljetne djece, sinom Raifom (14) i kćerkom Samirom (10), primorani da i dalje žive na ovom mjestu jer nemaju drugo utočište.

Samir je kao 16-godišnjak tokom rata izbjegao iz Banjaluke… Jedno vrijeme je proveo u Austriji, da bi se nakon okončanja rata vratio u Bosnu i Hercegovinu te sticajem okolnosti završio u Ključu. Kaže kako u rodnom gradu nema imovinu, te da ima majku koja živi u Austriji, ali s njom rijetko održava kontakt. U Ključu je upoznao suprugu Belmu, između njih se rodila ljubav, a mladi par je pristao da boravi u kolektivnom centru misleći tada da je to samo privremeno rješenje, pišu Nezavisne.

“Kako tada tako i sada! Izrodili smo i othranili dvoje djece i oni su mi jedino i najveće bogatstvo u životu. Stanujemo u dva sobička, dijelimo zajednički toalet i kupatilo s drugima, snalazimo se kako znamo i umijemo. Ostali dolaze, borave neko vrijeme u  barakama i zatim odlaze, a samo mi ostajemo”, kaže Musić.

Jedini stalni izvor prihoda za ovu četvoročlanu porodicu je stotinu maraka socijalne pomoći, koju ionako neredovno primaju, a kažu kako im je sreća u nesreći to što struju i vodu plaća mjesna zajednica, čije su kancelarije u susjednim prostorijama montažnog objekta. Samir objašnjava kako je po zanimanju pekar, te da je sedam godina radio u jednoj pekari u obližnjoj Sanici, ali da već dugo vremena ima problema s kičmom zbog čega nije u stanju da obavlja teške fizičke poslove. “Pomažu nam dobri ljudi, zatim organizacije ‘Karitas’ i ‘Merhamet’, kojima sam neizmjerno zahvalan. Nekad uradim neki posao za nadnicu, ako nije suviše težak. Uglavnom – snalazimo se kako znamo”, kaže on.

Neimaštinu nekako i podnose, ali ne i odnos većine ljudi prema njima.

“Najteže mi pada to što nam niko ne dolazi. Nemamo prijatelja, nemamo s kim popričati, ljudi nas izbjegavaju, kao da smo označeni i drugačiji. Za njih smo nevidljiva porodica”, kaže on.

Tužnim glasom, pokušavajući sakriti suze, dodaje kako djeca često dolaze kući uplakana jer se njihovi vršnjaci ne žele igrati s njima, sa djecom beskućnicima. I pored svih životnih nedaća s kojima se nosi, Samir kaže kako se ne želi predati. U neposrednoj blizini montažnog kampa, na četiri dunuma zemljišta koje je dobio od lokalne vlasti, započeo je uzgoj koza i ovaca. Uz pomoć sina od odbačenih dasaka i drugog materijala napravio je improvizovanu štalu u kojoj drži četiri koze i tri ovce, kao i nekoliko kokošiju i zečeva.

“Zasijemo nešto bašte i to nam dobro dođe. Najveća želja mi je da oformim veće stado koza, tada bih proizvodio kozje mlijeko i sir. Vjerujte, novac koji dobijem ili zaradim odvajam od usta porodice kako bih kupio kozu ili ovcu”, kaže Musić. Dodaje kako je budućnost pred njima neizvjesna, te da mu je najveća želja da djecu izvedu na pravi put.

Ističe kako je posljednjih nekoliko godina duhovno utočište pronašao u vjeri, a najveća želja ove nesretne porodice je stalni krov nad glavom.

Iznenadna nada ukazala se kada je u USK pokrenut projekat izgradnje stambenih zgrada u kojima bi se zbrinula izbjegla i raseljena lica koja još žive u alternativnom smještaju. Projekat će se finansirati zajedničkim sredstvima domaćih vlasti i međunarodnih donatora. Na spisku onih koji su uključeni u projekat našla se i porodica Musić.

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje