GPS narukvice pomoću kojih se prati kretanje mališana s autizmom, te drugim poteškoćama u razvijenim zemljama su normalna stvar i standardna procedura, a u BiH takav vid zaštite se ni ne spominje.

Na korisnost takvog dodatka ukazuje, nažalost, tragedija koja je digla Bosnu i Hercegovinu na noge, kada je desetogodišnji dječak iz Lopara, koji je imao autizam, nestao od kuće. Nakon šestodnevne potrage pronađeno je njegovo beživotno tijelo, javljaju Nezavisne.

Roditelji djece sa poteškoćama uglavnom ističu da bi se osjećali sigurnije da su im nadležni obezbijedili takve dodatke kao što je GPS narukvica ili da bar imaju priliku da ih sami kupe.

“Svaki uređaj koji će unaprijediti i poboljšati bezbjednost ne samo djece, nego svih osoba s autizmom i drugim smetnjama u razvoju je i više nego korisna stvar, pa tako i te narukvice. Pored svega što roditelji koji se nalaze u takvoj situaciji prolaze, strah da će se dijete izgubiti je ogroman i nešto što je svakodnevno prisutno”, kazala je za “Nezavisne” Željka Perišić, direktorica Centra “Dajte nam šansu, zvjezdice”.

Perišićeva kaže da je to dobar vid prevencije, a kad bi dijete nosilo takvu narukvicu, roditelj bi u svakom trenutku znao gdje se nalazi, što bi pored sigurnosti značilo i veću samostalnost mališana.

“Djeca bi se više samostalno kretala. Ja bih pustila moju Milicu samu negdje na kraće lokacije kad bih znala gdje se tačno nalazi”, kaže Perišićeva.

U Federaciji BiH udruženja su čak slala inicijative prema nadležnim ministarstvima za rješavanje pravne regulative u vezi s GPS narukvicama ili čipovima koji se ugrađuju pod kožu, ali, kako kažu, konkretnog odgovora osim “razmislićemo” nije bilo.

Ima i onih koji smatraju da uvođenje takvih narukvica ne treba dozvoliti jer se krše prava djece, odnosno djeca bi na neki način bila obilježena.

U razvijenim zemljama narukvice se obavezno stavljaju i osobama koje pate od demencije. Kao dobar primjer se mogu uzeti i osobe koje boluju od dijabetesa. Svi oni bi, po pravilu, sa sobom trebalo da nose knjižice ili pločice oko vrata u kojima piše od čega boluju, te kako im pomoći ukoliko ih neko pronađe bez svijesti.

“Ja koliko znam kod nas niko ne koristi nešto slično. Nažalost, mi smo skučeni kada su u pitanju novine i teško prihvatamo novitete bili oni dobri ili ne. Uvek sam za varijantu edukacije roditelja i da se prihvati sve što detetu ne može nauditi. To je moje mišljenje sa pozicije majke. Ipak, ne treba nikome ništa nametati, naravno”, kazala je Olivera Ratković, predsjednica Upravnog odbora Centra za edukaciju “Tvoja riječ”. (Tuzlanski.ba)