Ponedjeljak, 23. listopad 2017.
Preuzmite sliku

Dramatična priča pravnice koju je ujela zmija: Bilo je strašno, prvo sam mislila da je trn,a onda… (FOTO)

Pogleda uprta u nogu ljubičastu poput kore luka, dobro nateklu, Marina Maslek, trkačica koju je prije dvije sedmice u hercegovačkoj vrleti ugrizao poskok, a spasili ljekari mostarske bolnice, ponešto alanfordovski, duhovito zaključuje: “Najvažnije je imati sreće. A ako nemate sreće, onda je najvažnije imati sreće u nesreći”.

Imala je, sažima, “tu nevjerovatnu nesreću da tačno nogom pogodim poskoka, ali i sreću da mu je ugriz zapeo o plastični dio na mojoj tenisici, pa sam dobila puno manje otrova. Mislim da me ugrizao dva puta, ali polovično”.

Dubrovačka pravnica trail je trkačica, trenira po brdima u okolici, uputi se tako iznad Konavala, na Sniježnicu ili na crnogorski Orjen; da se zatrči na pelješkog Svetog Iliju dovoljno joj je sat i petnaest minuta, a onda se još dva-tri puta spusti dolje, pa opet trči do vrha, sve kondicije radi.

Mislila da je trn
Taj dan, opisuje, napravila je dva koraka izvan staze, nije vidjela kuda put ide, oko nje bilo je zaraslo, tlo pokriveno trulim bukovim granama i niskim širokolisnim raslinjem. “Pipkala sam nogom kroz to raslinje, da vidim je li stabilno, mogu li tu stati, i pogodila ravno na poskoka.”

Prvo je pomislila da se ubola o trn, sekundu kasnije ugledala je zmiju. Nekoliko minuta poslije noga je već žarila, osjećala je blage trnce, bol, nakon pola sata jako ju je boljela. “Nisam mogla vjerovati, zmija je zadnje što mi je palo na pamet.”

Nije je uhvatila panika. “Nisam se zmija bojala ni prije, možda bih bila opreznija da sam ih se bojala. Uvijek sam računala da ako zmiju ne diraš, neće ni ona tebe.”

Sreća da je pored nje bio iskusni vodič i spasilac GSS-a, Lazar Badanjac. U pomoć su odmah krenuli iz GSS-ovih stanica Mostar, Čitluk i Međugorje. “Pravilo je da kad poskok ugrize moraš mirovati, ali mi smo bili na jako nepristupačnom mjestu i procijenili da je bolje da se, dok se još mogu kretati, spustimo do najbližeg mjesta, kako bi transport mogao doći do nas. Mirovanje je važno jer se tako usporava djelovanje otrova, ali smo procijenili da će spasiocima trebati dugo da dođu do nas i mene prenesu do transporta.”

Nastavila se spuštati 40-ak minuta, još desetak ju je Badanjac nosio, a onda je izgubila snagu držati se za njega, morali su stati.

Glave oslonjene o ruksak ležala je osluškujući: “Samo sam mislila: strpi se, doći će. Stalno sam osluškivala da čujem glasove, to je baš ona grozna tišina, čuju se jedino muhe i avioni”.

Nakon sat, sat i pol počela je “izrazita drhtavica, bila je strašna, svi su se mišići grčili i tresli, nije to nalik onoj drhtavici od hladnoće jer ta kao da je koordinirana, a ovdje se svaki mišić u svom ritmu trese, baš neugodan osjećaj”. Dobila je temperaturu, preznojavala se, uhvatila ju je hladnoća, bilo joj je teško držati oči otvorenima, otežalih kapaka pala je u polusan.

Pila je, priča, “jako puno vode, najveći mi je problem bio pomokriti se, a kasnije sam shvatila da je to bilo jako dobro jer jedna od posljedica poskokova ugriza može biti trajno zatajenje bubrega”.

Prevezena helikopterom
Kad je stigla ekipa GSS-a, bila je već jako iscrpljena, fizički slaba, previli su joj nogu, imobilizirali, prenijeli je na leđima do napuštena sela Grabovčići gdje je na čistini čekao helikopter.

Bilo je 12.38, zabilježio je njezin Garmin, kad je stala na poskoka, a u 17.22 stigla je u bolnicu. Četiri sata i 40 minuta čekanja, srećom ugriz je bio daleko od glave i srca, količina otrova manja, a trkačica inače zdrava.

U avgustu će, rekli su joj, ponovo moći trčati. “Rijetki su trkači rekreativci kojima pođe za rukom biti na svim planiranim utrkama u sezoni… zaustave te što ozljede, što život, natjeraju da se učiš strpljenju i fleksibilnosti”, kažem kolegici Maslek, nije joj sasvim lako prihvatiti da ove godine neće trčati Velebit ultra trail, ono što joj je bio najveći izazov, jer joj Dalmatinska trail liga to nije, tamo je – na samom vrhu liste. “Toliko truda, toliko vježbe je propalo, ali računam da nije svako zlo za zlo”, zdravorazumski će. “Ovako ću se sad odmoriti preko ljeta, više plivati i u rujnu se vraćam u brda.”

“Držite se dobro održavanih staza”
“Nema toga što će vas, uprkos oprezu, sasvim zaštititi od rizika ugriza zmije. Trkač ne može trčati po planini u gojzericima i dugim hlačama. Za zaštitu ponešto mogu pomoći čvrste kompresijske dokoljenice gustog tkanja, ako ih podnosiš. Ja od njih dobivam grčeve i bolove. Bez obzira na moguću zaštitnu opremu, uvijek morate imati na umu da vas od ugriza ništa ne može osigurati niti zaštititi. Treba gledati gdje stajete, ali ako je oko vas obraslo u žbunje, to nije moguće.

Rizik od ugriza najbolje je kontrolirati odabirom staze za trening. Ljeti je pametno držati se dobro održavanih i poznatih staza. Ako vidite da je staza slabo održavana, zarasla, pa makar bila i poznata, odustanite. Sa sobom na trening nosite brojeve za prvu pomoć, proučite šire područje da znate koje vam je mjesto za hitan transport najbliže i najdostupnije na dijelovima staze kojom se planirate kretati. Izbjegavajte treniranje na stazama koje u većim dijelovima nisu pokrivene mobilnim signalom.” (Jutarnji)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , , , ,