Dubinama sjevernog Pacifika luta usamljeni kit, na čiji se zov niko ne odaziva. Nadimak mu je kit 52.
Kruže glasine da on već decenijama bezuspešno traži društvo. Luta dubinama sjevernog Pacifika kao da je potpuno nevidljiv i nijem. Ljudi, njegovi najpažljiviji slušaoci, dali su mu nadimak: kit 52.
Decembra 1992. rođena je legenda o kitu samotnjaku, vjerovatno jedna od najromantičnijih morskih priča u skorijoj istoriji: onom koji pjeva i zove, ali niko se ne odaziva. Pedeset dva, najusamljeniji broj. On ne opisuje dužinu, širinu ili specifičnu šaru na tijelu ovog okeanskog džina, jer ga do sada niko nije ni vidio.
Nepoznata vrsta
Nepoznata je i njegova vrsta, iako naučnici naslućuju da je riječ o jednom obliku plavog kita, sudeći po njegovim sezonskim selidbama. Zapravo je 52 Hz ta neobična frekvencija na kojoj se prvi put čula njegova pjesma. Njegova, a ne njena, jer u svijetu kitova mužjaci pjevaju glasnije i češće, uglavnom u sezoni parenja.
Po ljudskim mjerilima, ovo je duboki bas, ili najniži ton na tubi, a u morskom svijetu izrazito visok ton. Drugi kitovi se oglašavaju na znatno nižim frekvencijama, najčešće oko 20 Hz i pretpostavlja se da je to glavna prepreka koja sprječava kita 52 da stupi u kontakt sa bilo kojim od njih, iako je tokom godina smanjio frekvenciju na 47 Hz .
Praćenja muzike kitova započela su još pedesetih godina prošlog vijeka. Koristeći hidrofone, dio „sistema od milijardu dolara“ koji je konstruisala američka mornarica radi traganja za neprijateljskim podmornicama u Drugom svjetskom ratu, naučnici su osluškivali okean.
Bila je 1989. godina kada je tim marinskih biologa iz WHOI (Woods Hole Oceanographic Institution) ustanove čuo neobičan zvuk, ranije nezabilježen. William Wotkins, jedan od naučnika ovog tima, prikupljao je snimke naredne tri godine i konačno su, 1992. sa sigurnošću potvrdili da je riječ o kitu sa jedinstvenom anomalijom zvučnog šablona.
Dalje praćenje je bilo izuzetno zahtjevno imajući u vidu da niko nije vidio ovu životinju, i nije mogao da predvidi njeno ponašanje. Iz godine u godinu, bilježili su njegove migracije od Aljaske do Meksika. Trasa uobičajena i za ostale kitove, no uvijek se činilo da je ovaj potpuno sam i da niko ne odgovara na njegove pozive.
Zvučni zapis pustinjaka
Razlozi zbog kojih se kitovi oglašavaju zovom nisu do kraja razjašnjeni, ali pretpostavke su brojne: orijentacija u prostoru, potraga za hranom, međusobna komunikacija. Za određene vrste kao što su plavi i grbavi kit, ovo igra ulogu i u traženju partnera za parenje. Čak su prepoznati i različiti „dijalekti“ u zavisnosti od regije.
Takođe je primijećeno da neke vrste menjaju svoju pesmu u novim sredinama kako bi se prilagodili kitovima koje u tim okolinama susreću. Mužjaci su glasniji od ženki, ali i najglasnije životinje na svijetu. Umiju da zuje, ćurliču, grokću, cvile, mogu zvučati kao brodske sirene za maglu. Njihov zvuk prostire se hiljadama kilometara kroz okean.
I dalje je teško utvrditi razloge zbog kojih postoji tako primjetna razlika u načinu komunikacije kita 52 u poređenju sa ostalim kitovima. Jedna grupa naučnika pretpostavlja da je u pitanju hibridna vrsta unikatnog zova, nastala ukrštanjem plavog kita i kita perajara, i ovo je najprihvaćenija teorija.
Neki stručnjaci tvrde i da zvučni potpis ovog pustinjaka, premda jedinstven, nije neprepoznatljiv drugim kitovima. Jedan od njih, profesor Christofer Clark sa Kornela, smatra da uticaj ovog kita na druge srodnike možda nije veliki, ali da ga oni zasigurno čuju: „Nisu gluhi, on je samo čudan“.
S druge strane, saosećanje koje je kit 52 izazvao kod ljudi pokazalo se trajnim i intenzivnim. Mnogi su pisali stručnjacima koji proučavaju ovu životinju i otkrivali da razumiju takvu usamljenost i da se često i sami tako osjećaju. Nekolicina ljudi sa oštećenjem sluha predložila je teoriju da ovaj kit dijeli njihov invaliditet, međutim naučnici smatraju da se ne radi o zdravstvenim problemima, ističući činjenicu da je ovaj pojedinac bio sposoban godinama preživljava u tako okrutnom okruženju potpuno sam, što ukazuje da ne bi trebalo da ima značajnijih nedostataka.
Takođe dodaju da, ipak, ne bi trebalo poistovjećivati njegove emocije sa ljudskim i da je jednako moguće da kit 52 uopšte nije usamljen. Izvještaji iz 2010. kada su primijećeni ovi „muzički šabloni“ na nekoliko udaljenih lokacija, daju mogućnost da postoji veći broj kitova ovih osobina. Ipak, ostaje još mnogo istraživanja i dokazivanja. Biolozi se nadaju da će razvoj novih audio sistema u WHOI centru koji analiziraju i obrađuju zvukove morskih sisara u gotovo realnom vremenu doprinijeti konačnom upoznavanju sa ovom misterioznom životinjom. (elementarijum)
