Subota, 21. Septembar 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Šire najsmrtonosniji virus na svijetu, gori je od ebole

Uzrokuje masovno krvarenje, a devet od deset zaraženih umire unutar sedmicu dana

Po danu neke od najopasnijih životinja skrivaju se u crnim dubinama pećina i jama. Kada padne mrak sitni (i slatki) šišmiši izlijeću van, i to u hiljadama. U zraku se čuje lepet njihovih krila i glasanje prije no što se rasprše predaleko.

Životinjice su nositelji smrtonosnog marburg virusa, klice bolesti koja je jeziva i tajanstvena kao i njezina prva rodica – ebola. Obje imaju iste simptome te ih je jako teško razlikovati. Čak devet od deset zaraženih Marburgom umire unutar sedmicu dana. Šta se tijelu događa u međuvremenu, i zašto, malo je jasno.

Nejasno je također gdje šišmiši idu svake noći, kako pokupe bolest, kako je šire te zašto na njih ne utiče. Nekolicina američkih naučnika odlučila je istražiti situaciju na terenu u nadi da će im to pomoći pronaći lijekove (i načine širenja) marburga ali i ebole – obje hemoragijske groznice.

Njihov je zadatak doslovno zalijepiti (veterinarskim ljepilom) sićušne GPS lokatore na 20 šišmiša kako bi slijedili njihovo kretanje. “Želimo znati gdje idu svake večeri.

Gdje se hrane, gdje se zadržavaju”, kaže 52-godišnji Jonathan Towner koji je na čelu ekipe koja se specijalizira za istraživanje kako se šire smrtonosni virusi.

Američki ured za javno zdravstvo toliko je zabrinut radi marburga kao globalne prijetnje da za istraživanje traži novac od Pentagona kako bi ekipa otišla u Ugandu obilježavati šišmiše. U Ugandi, upravo je radi toga, većina pećina nekada popularnih kod turista – zatvoreno.

Marburg je kao bolest prvi puta identifikovan 1967. godine kada su inficirani majmuni poslani iz Ugande u laboratorije u Marburg, Frankfurt i Beograd. Sedmero laboranata je umrlo unutar sedmicu dana. Od tada su zabilježene smrti stotina ljudi, a pitanje je i koliko ih je zaista s obzirom na uslove u Africi i teško razlikovanje od ebole. Cijela sela i porodice su desetkovane.

Za naučnike je uspjeh postići da lokator ostane na šišmišu i da ga on slučajno ne skine, ne sažvače i da, naravno, dobiju neke iskoristive rezultate.

“Ovo može biti totalni fijasko”, kaže Towner koji s kolegom Brianom Ammanom ulazi u pećine gdje boravi do 50.000 šišmiša. Prije no što ih vidite, kaže Towner, osjetite miris amonijaka i pod nogama osjetite njihov izmet (guano). Šišmiši su kao rezervoari za virus, ne škode šišmišu, ali se virus nalazi u njihovom urinu, izmetu i slini.

Poređenja radi, nakon 40 godina i preko 12 epidemija ebole u centralnoj Africi i dalje se ne zna koja je životinja nositelj virusa, a još manje kako se čovjek zarazi. U timu su i epidemiolozi Jennifer McQuiston i Luke Nyakarahuka, te jedan novinar Washington Posta.

U pećine idu po mužjake jer ženke, koje možda nose mlade, ne žele preopteretiti. Towner i Amman obučeni su kao vanzemaljci. Imaju respiratore koji pročišćavaju zrak i utišavaju glasove, kevlar oko nogu do pasa radi zmija, tri para rukavica do iznad lakta, rezistentnih na sve ugrize, i potpuno prekrivene glave. Na šljemovima su kamere.

Nakon što u dva dana uspješno ulove dvadesetak mekanih, gotovo ljubičasto-prozirnih stvorenja velikih očiju na njih lijepe aparatiće. Palo im je na pamet i šivanje, ali to je prekomplikovano i može ugroziti životinju koja onda ne bi letjela. Nakon što označe sve, vraćaju ih na ulaz pećine te tamo puštaju. “Uzvratite nam s nešto podataka”, viču za njima.

  • A tu je i zanimljivi slučaj žene koja je preživjela bolest. Barnes i njen suprug ušli su u pećinu na nagovor turističkog vodiča da bi vidjeli pitona. Ne sjeća se ujeda, ili da je nešto dirala. Bila je u kratkim hlačama i sandalama te se u pećini zadržala do 20 minuta.

    Njeni simptomi započeli su na putu u SAD. Glavobolja, osip, mučnina. Usporio joj se rad svih organa, sedmice je provela u bolnici. Nisu imali pojma šta joj je. Dugo se oporavljala i mjesecima osjećala “mutno u glavi”. Onda je pročitala članak o Holanđanki Astrid Joosten koja je provela 10 minuta u istoj pećini, te umrla za sedmicu dana sa sličnim (samo jačim) simptomima. Kod nje je potvrđen marburg.

    U Koloradu Barnes se odmah vratila ljekaru i tražila da se testira – bila je pozitivna. Prvi slučaj marburga u SAD-u. Ne samo da je prva, nego je i preživjela, i njen imunitet sada aktivno pomaže u stvaranju cjepiva.

    “Ima fantastična antitijela”, kaže imunolog James Crowe koje je iz njezine krvi izolirao jedno posebno jako antitijelo od kojeg se sada radi eksperimentalno cjepivo. No, za sada je jedini način marburg zaustaviti na izvoru. I nacionalnim parkovima Ugande je u interesu da se nađe izvor, jer virus ubija i primate koje dolazi gledati silina turista, od čega živi pola nacije.

    Naučnici sumnjaju da nije riječ nužno o ugrizima šišmiša već da životinje ližu ili grizu voće koje ljudi jedu pa da se virus širi slinom. Nakon što je Nipah virus u Bangladešu života koštao stotine ljudi, naučnici su otkrili da se zaraze tako što piju inficiran sok od palme.

    On se skuplja preko noći, a oko njega lete šišmiši koji ga kontaminiraju svojim izlučevinama. Kad su to uspjeli fotografisati, onda su uvjerili i stanovnike sela.

    “Ne možemo ih uvjeriti da ne prodaju ili ne jedu voće, ali ga mogu prati”, kaže Towner. S lokalcima je teško – neki misle da to nije bolest već prokletstvo. Jedan rudar kaže kako se on jedini nije zarazio, i da je jasno da prokletstvo bira.  “A čak me šišmiš i ugrizao”, kaže rudar.

    S druge strane Monday Richard je gledao kako mu pola sela umire, uključujući trudnu suprugu i 18-mjesečnog sina koji su sada pokopani u vrtu ispred kolibe. Seljani ga zovu marburg, a on još uvijek ima neke simptome. Više ne može voziti taksi jer je na zlu glasu, boje ga se, pa uzgaja banane.

    “Bolest mi je uništila život na svaki način. Patio sam”, kaže muškarac čija je supruga, u sedmom mjesecu trudnoće, prije smrti krvarila iz svih otvora.

    Zadnji je dan ekipe u prašumi i vrijeme je za finalni test. Mobilni internet se spaja stotinama godina, barem se tako čini.  Amman i Towner samo što se ne mole kada se odjedanput ispred njih krenu ukazivati brojke, rute i duljine putovanja.

    “Fantastično, gledaj gdje sve idu”, kaže Amman. Čini se kao da lete između pećina ili ipak idu na goleme voćke. Istraživanje sada ima smjer, a imati će i nastavak. “Jako dobro odrađen posao”, kaže Towner. (Express.hr)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje