Utorak, 12. Novembar 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Sijale su u mraku: Nisu ni znale, a trovale su se radijem

U svom neznanju radnice su radioaktivnu boju stavljale na usne i nokte, pa čak je i lizale, dok su hemičari nosili zaštitne maske

Marie Curie i njen muž Pierre 1898. su otkrili postojanje radioaktivnih elemenata – radija i polonija. Već 1902. uzroci su radija dati američkom izumitelju i naučniku Williamu Hammeru, koji eksperimentisao s njegovom ulogom u medicini.

Od svog otkrića, radij se smatrao mogućim lijekom za rak, pa je stoga javna predodžba o njemu bila kako je “zdrav element” s vrlo malo ili nimalo negativnih posljedica.

To je rezultirao stvaranjem brojnih proizvoda s radijem, kao što je voda obogaćena tim elementom, pastama za zube, ruževima, kozmetikom i raznim lijekovima koji su tvrdili da liječe sve – od artritisa do raka, piše Express.hr.

Srećom, svi su ti proizvodi sadržavali vrlo malu količinu radija, što ih je činilo bezopasnima. Jesu li doista izliječili sve gore navedene bolesti vrlo je dvojbeno, ali jedno je postalo očito tokom godina – kako se radij raspada i dolazi u kontakt s drugim elementima, reaguje oslobađanjem sjaja.

U međuvremenu, dr. Sabin Arnold von Sochocky otkrio je način proizvodnje posebne boje pomiješane s radijem i drugim tvarima te ju je registrovao kao robnu marku UnDark.

Lizale su radioaktivni element

Patent je ubrzo pronašao svoju svrhu kod američke vojske koja ga je koristila za osvjetljavanje brojeva i brojčanika koji se koriste za satove kako bi mogli svijetliti u mraku. Kad je SAD ušao u rat 1917. , s odlaskom sve više muškaraca u borbu, glavna radna snaga su postale žene. Tvornice su zapošljavale lokalke kako bi bojile satove smrtonosnom bojom s radijem.

One su bile plaćene nešto više od običnih radnika, ali nisu imale pojma mogućim nuspojavama radija, zbog kojih je većina njih oboljela od posljedica radijacije u narednim godinama.

  • Satovi oslikani radijem uglavnom su se proizvodili u tri tvornice, jedna je bila u New Jerseyu, druga u Illinoisu, a treća u Connecticutu.

    Američka radijska korporacija USCR sa sjedištem u New Jerseyu bila je notorno najgora što se tiče zanemarivanja zdravlja svojih radnika, a prvi su se susreli s trovanjem radijacijom kod svojih radnika.

    Dok je više osoblje u tvornici imalo ograničeno znanje o opasnostima koje je taj tajanstveni element imao, radnici nisu imali nikakvo. Hemičari su nosili zaštitne olovne maske, zaslone i druge dijelove zaštitne opreme jasno svjesni potencijalnih posljedica.

    U isto vrijeme, djevojke i žene koje su radile u tvornicama bile su poticane da ližu vrh četkica onečišćenih radijem. Te su kistove koristile za oslikavanje brojeva i brojčanika, a lizanjem bi četkica dobila šiljasti vrh, pa bi bile preciznije. Potpuno nesvjesne opasnostima kojima se izlažu, oko 4000 žena svakodnevno su se trovale.

    Sjajnu tamnu boju koju su koristile smatrale su bezopasnom, pa bi se čak i zafrkavale stavljajući je na usne i nokte jer je sjajila u mraku. Sve dok se prvi simptomi trovanja nisu počeli pojavljivati.

    Do 1925. smrt se počela uvlačiti u objekte USCR-a. Podlegao je i glavni hemičar Edvin E. Leman, koji je zajedno s nekoliko radnica umro od trovanja radijem.

    Drugi su pokazivali simptome anemije, prijeloma kostiju i nekroze čeljusti – stanje koje je postalo poznato kao i “radijska čeljust”. Rani rendgenski aparati korišteni za postavljanje dijagnoza samo su pogoršavali stanje, jer je izloženost zračenju pospješila napredak bolesti.

    Pokušali zataškati

    Konkurentska firma Radium Dial Corporation sa sjedištem u Illinoisu počela je doživljavati istu sudbinu kao i USCR, a slični slučajevi su se pojavljivali i u Kanadi. Istina je izašla na vidjelo, a od tamo ju je bilo teško sakriti.

    Korporacije su zajedno s vojnim ugovaračem pokušavale smanjiti štetu koja je nanesena. Kasnije je utvrđeno da je barem jedno ispitivanje koje je provedeno na tvorničkim radnicima lažno, kako bi se pokazalo da nije bilo trovanja zračenjem, već jednostavno slučajeva virusne infekcije.

    Također, firme su upućivale medicinske stručnjake koji su obavljali preglede da šute o svojim otkrićima. Kako bi se to dodatno zataškalo, simptomi su pripisani sifilisu, koji je u to vrijeme još uvijek bio široko rasprostranjena spolno prenosiva bolest.

    Ipak, uslijedila je tužba od strane žena koje su oboljele zbog radija, a ona je dobila velik medijski publicitet i podršku javnosti, iako se pokazalo teškim pobijediti velike korporacije na sudu.

    Pored poteškoća u pokretanju tužbi, mnoge su radnici već bile prikovane za krevet do trenutka kad je sjednica bila zakazana u januaru 1928.

  • Bio je to spor slučaj, jer je na sud često vršen pritisak da presudi u korist firmi. Na kraju je pravda pobijedila, iako je za mnoge pogođene bilo prekasno.

    I danas zrače iz grobova

    Sud je presudio da će svaka žena dobiti 10000 dolara i još 600 dolara godišnje plus 12 dolara sedmično dok god su žive.

    Osim toga, sud je obavezao kompanije da snose sve pravne i troškove liječenja sirotih žena.

    Pravni presedani nastali su zahvaljujući velikoj podršci javnosti i medija koja je uspostavila mnoge standarde zaštite na radu u SAD-u koji su na snazi ​​i danas.

    Iz ovog su slučaja izvedena i brojna naučna istraživanja koja su upozorila na toksičnost radija, jer su “radijske djevojke” nesvjesno testirale granice tolerancije ljudskog tijela na radioaktivne tvari.

    Nivo zračenja koju su neke žene podnosile jednostavno je nevjerovatna. Na današnji dan, više od 80 godina kasnije, njihovi grobovi zrače, što pažljivo prikazuje Geigerov brojač.

    Uprkos svemu, uspostava zakona o radu i sigurnosnih standarda o profesionalnim bolestima nije zabranila upotrebu boja s radijem do 1960-ih, zahtijevala se samo zaštitna oprema kod radnika, što je smanjilo njihovu izloženost radioaktivnosti. (Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , ,