Utorak, 19. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Prirodna otpornost na COVID-19

Preuzmite sliku

Naučnici pokušavaju shvatiti zašto neki ljudi, uprkos tome što su bili izloženi koronavirusu SARS-CoV-2 i imali zaražene članove domaćinstva, ipak nisu oboljeli, odnosno, nisu imali pozitivan test.

Da li se radi o tome da su ovi ljudi dobili neku dobru kombinaciju gena na genetičkoj lutriji, koja je u uslovima COVID-19 postala prednost ili su nekako stekli imunitet na COVID-19?

Naučnici kažu i da je moguće da ovi ljudi imaju specifičnu „imunološku memoriju“, a to bi moglo pomoći u stvaranju iduće generacije boljih vakcina koje bolje i preciznije aktiviraju T-limfocite, ćelije koje uništavaju virus i pružaju dugoročniju zaštitu, piše Glas Amerike.

U kući sa zaraženima

Dosta ljudi, a možda čak i svako od nas, zna neki anegdotalni primjer ovakvih osoba kojima ukućani bili zaraženi, ali uprkos bliskom kontaktu i količini vremena provedenog sa zaraženim, ipak nikada nisu bili pozitivni na testu niti razvili simptome.

N.P. iz Sarajeva je imala upravo takvo iskustvo. U martu 2021. godine, njen stariji sin od 15 godina je dobio simptome prehlade, a njegov prijatelj s kojim je bio u kontaktu, dobija pozitivan test. Test pokazuje da je sin pozitivan na COVID-19.

„Istog dana, suprug počinje imati simptome, umor, povišena temperatura i bol u mišićima. Peti dan od pojave simptoma i on dobiva pozitivan PCR nalaz.“, kaže N.P. Nakon pozitivnog testa, oboljeli članovi domaćinstva su odvojeni u posebne sobe, međutim, N.P se ne može izolirati u potpunosti, jer mora voditi brigu o inficiranim.

„Masku sam sporadično nosila. Sin prolazi sa blažim simptomima, ali suprug razvija ozbiljnije simptome koji traju, temperatura do 40. Mladji sin i ja nismo imali nikakve simptome, pa se nismo ni testirali“, nastavlja N.P.

Oko tri sedmice nakon potvrđenog testa kod supruga, radi nalaz antitijela, no i IgG i IgM (IgM su antitijela koja se prva razviju, ali ne opstanu dugo, dok se IgG razvijaju malo kasnije i traju duže) su joj negativni. „Nakon mjesec dana i suprug i ja radimo spajk antitijela, njemu su ogromna, ja ih nemam. Nakon toga sam vakcinisana AZ vakcinom. Drugu dozu sam dobila krajem avgusta“, govori ona.

Međutim, ovo nije kraj priče – mlađi sin krajem septembra počinje pokazivati simptome i dobija pozitivan PCR test. „Njegujem ga tokom bolesti, mada je imao lakše simptome. Masku ne nosim, ali izbjegavamo grljenje. Radim antigenski test dva puta tokom njegove bolesti, negativan je“.

Ovakvi primjeri nisu toliko rijetki. Oko 15% zdravstvenih radnika koji su praćeni tokom prvog vala pandemije u Londonu odgovara ovom scenariju.

Imunološko pamćenje sličnih patogena

Jedna od hipoteza zašto su neki ljudi imuni na COVID-19 je to da već posjeduje T-limfocite koji su „trenirani“ da prepoznaju i unište ovaj koronavirus, jer su „učili gradivo“ na nekim drugim koronavirusima. Naime, iako u je u toku pandemije postalo uobičajeno SARS-CoV-2 zvati „koronavirus“, to je samo jedan od virusa koji spadaju u ovo porodicu, a mnogi od njih dijele neke karakteristike. Ove T ćelije mogu detektovati proteine SARS-CoV-2 virusa koje on dijeli s drugim koronavirusima.

Upravo su na to ukazali naučnici s University College London, predvođeni imunologom Leom Swadlingom u radu objavljenom u novembru 2021. u Nature.

Dobra genetika?

No ovo je samo jedno objašnjenje. Druge grupe naučnika pokušavaju odgovore naći u DNK, za što im je potreban respektabilan broj sudionika studije i predlažu strategiju identificiranja i regrutiranja osoba koje bi mogle prirodno biti rezistentne na COVID-19.

Ipak, već sad su određena genetička istraživanja pokazala kako bi hiljade i hiljade malih promjena i varijacija u DNK mogli piti kandidati za osobinu manjeg rizika za COVID-19. Možda su to nefunkcionalni ACE2 receptori, mjesta koja virus koristi kao ulaz u naše ćelije ili nešto drugo.

Čak je jedan od kandidata i ABO lokus, isti onaj koji je zadužen za krvne grupe. Iako su početni podaci o tome kako je određena krvna grupa povezana s višim ili nižim faktorom rizika na COVID-19 bili neuvjerljivi i odbačeni su, metastudije preko 40 studija na 50 000 osobe ipak pokazuju da bi krvne grupe mogle imati određenu ulogu. ABO bi mogli biti koreceptori za virus, ali sve ovo treba potvrditi i ne bi trebalo spekulisati o tome da je neka krvna grupa prijemčljivija za virus i rizičnija. Čak je i razumijevanje pojave ljubičastih promjena na koži koje su poznate kao pernio moglo pružiti neke odgovore, jer neke osobe s ovim simptomom ostanu seronegativne.

Prirodna rezistencija na neke virusne bolesti je već opisana. Poznata je, primjerica otpornost na HIV i postoje osobe koje prirodno kontrolišu ovu infekciju. Zato nije isključeno da je to moguće i za COVID-19, ali proći će još vremena prije nego ovu pojavu bolje shvatimo. Ipak ne treba računati na to da je neko prirodno otporan na ovaj virus.

O ovakvoj prirodnoj otpornosti na varijantu Omikron se još ništa ne zna i nikada nije dovoljno naglasiti kako se s pojavom nove varijante treba povećati i oprez.

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje