U jeku pandemije, početkom godine, svaki peti srednjoškolac bio je depresivan, ali stanje je sada još gore: psihijatrijski odjeli za djecu i mlade posljednjih sedmica preplavljeni su pacijentima, a broj hospitalizacija adolescenata zbog depresije i suicidalnog ponašanja dramatično raste.

Mjeseci on-line nastave, drastične promjene u funkcioniranju društva i porodice i zatvorenost u četiri zida ostavili su traga na mladima, kojima će – ističu stručnjaci – tek kad pandemija prođe biti teško nositi se sa životnim problemima i obavezama koje ih čekaju.

– Mentalni su poremećaji izrazitiji što je kompleksnija situacija u društvu. Tako je za lockdown, jednu pojednostavljenu situaciju u društvu kada se svi bavimo jednom temom, karakteristično da je i mentalno zdravlje naizgled bolje jer se vidi manje akutnih poremećaja, i jer svi živimo u jednom akutnom i pojednostavljenom svijetu. Međutim, problem je kad popusti taj osjećaj da je samo covid-19 važan, upozorava dr. sc. Josip Podobnik, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu.

U toj bolnici od posljednjeg popuštanja mjera uočljivo se, kaže, povećao broj pacijenata, pa i onih hospitaliziranih. Najčešće su to adolescenti koji dolaze zbog depresije i suicidalnih misli i ponašanja. Njihov je broj u odnosu na doba lockdowna peterostruko veći, a u odnosu na razdoblje prije pandemije takvih je pacijenata dvostruko više, ističe Podobnik.

Život u pandemiji ostavio je traga na svima, a posebno mladima koji su u emocionalno najosjetljivijem razdoblju života. U suludim okolnostima u kakvima živimo već godinu dana teško je zadržati mentalno zdravlje, a psihijatar Podobnik uspoređuje to s posljedicama ratnog stanja.

– Doba covida-19 pojednostavljuje društvenu i kognitivnu shemu, makar svi na neki način ludujemo. Ali je to, tako da kažem, društveno prihvatljivo. Onda se i ta mentalna problematika manje vidi i većina mentalnih poremećaja zapravo funkcioniše bolje. Nema pritiska škole, ide se na online, ne morate ići na posao, država se brine o vama… Kad se to popusti, onda se poremećaji javljaju većom snagom jer treba nadoknaditi propušteno. I u radnim uvjetima i u školskim uvjetima. I sada zato imamo nagli, upadljivi porast svih oblika mentalne simptomatike, uključujući depresivnost i suicidalnost, ističe Podobnik.

– Sada više nema onoga: svi smo jedinstveni, svi smo po balkonima… To je slično ratnom stanju, tek kada ono prestane javlja se PTSP i raste stopa suicida. Može se reći da je mentalnih problema danas deset puta više nego za vrijeme lockdowna, a u odnosu na vrijeme prije covida-19 pacijenata je dvaput više. Jer kompleksnost preživljavanja na poslu, u školi, sada je veća nego prije godinu dana, objašnjava dječji psihijatar, a nemjerljivo je kompleksnija nego kad smo svi “na covidu” i razmišljamo u jednoj mentalnoj shemi.

U vrijeme lockdowna mentalni su se problemi prikrili, pritisak škole se smanjio, a dečkima se otvorio prostor za više “gejmanja” i kockanja preko interneta. I djevojkama sa socijalnom fobijom ili fobijom od škole stanje se popravilo.

– Kompleksna problematika opsesivno-kompulzivnog poremećaja sada je ustvari prihvatljiva. Dijete koje se boji ići u školu da se ne zarazi prije šest mjeseci je imalo poremećaj, a sada je to odluka stožera, ilustrira dr. Podobnik. Kaže kako se mentalni problemi nekad zaista smanje, ali nekad se samo prikriju jer su u doba pandemije – prihvatljiviji.

Najveće probleme u postcovid razdoblju, kaže, imat će oni najosjetljiviji: tinejdžeri koji su i ranije bili depresivni, skloni samoozljeđivanju, nestabilni… Teškoće će osjetiti i oni koji su se tokom pandemije “prikrili”, dakle mladi koji pate od socijalne fobije, mladi delinkventi… Na posebnom udaru su djevojke, jer su autodestruktivnost, samoozljeđivanje i depresivnost tipičniji za njih, dok je agresivnost prema van karakteristična za muški spol.

– U našu bolnicu u odnosu na prvih šest mjeseci karantina dolazi i pet do šest puta više djece, a to se povećanje u velikoj mjeri odnosi na cure koje su u ranoj i srednjoj adolescenciji, veli Podobnik.

– Klinički je dojam da je, kako se čini da nas je covid-19 prestao spajati i osjeća se kraj pandemije, nastupilo veliko povećanje depresivnih poremećaja i suicidalnih ponašanja, objašnjava.

Djece mlađe dobi je, kaže, manje, i ona češće imaju simptome hiperaktivnosti i smetnji ponašanja. I njihov broj raste, ali se tu djecu uglavnom ne hospitalizira.

Kako roditelji trebaju postupiti ako uoče promjene u ponašanju svog tinejdžera? Potražiti stručnu pomoć, poziva psihijatar.

– Kad je u pitanju suicidalnost, autodestrukcija, samoozljeđivanje, treba uvijek stanje shvatiti krajnje ozbiljno. Ne postoji niko tako pametan da može predvidjeti koji će slučaj završiti tragično, a koji neće. Ne postoji takav mozak koji to može reći. Tinejdžer koji se čini bolji, može prije počiniti suicid nego onaj koji je neprekidno u riziku. Svaki takav slučaj treba ozbiljno shvatiti i potražiti pomoć stručnjaka. To je nešto što treba liječiti, a to se ne može kod kuće, upozorava Podobnik.

Podaci iz vremena prije pandemije kažu da se depresija javlja u približno dva posto djece, te između četiri i osam posto adolescenata. Istraživanje ESPAD 2011. govori da 29 posto učenika barem jednom do 16. godine života razmišlja o tome da se ozlijedi ili si naudi na drugi način, a 8,4 posto učenika barem jednom je pokušalo izvršiti samoubistvo. (Novilist.hr)