Nedjelja, 18. August 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Kako smo došli do terapije koja zaista liječi rak?

Ovo je priča o liječenju raka, od prvih operacija, zračenja i hemoterapije pa do lijeka koji ga može potpuno uništiti. Priča o detaljima koji naučnost čine neodoljivom, pisana sa željom da svakog čitatelja, barem na pet minuta, pretvori u vrhunskog naučnika.

Piše: Dr. Janoš Terzić

“Svaki put kad vidi svoje pacijente, James plače”, zeza ga supruga Pam pred novinarima. “Nije baš svaki put”, brani se James, iako mu i sama pomisao na pacijente ovlaži rožnice. Možda je osjetljiv prema oboljelima jer mu je majka kada je imao 10 godina umrla upravo od raka, a on ju je držao za ruku do kraja. Kakav hrabar dječak! Možda plače zato što je mnogima oboljelima od raka svojim lijekom poklonio godine života poklonivši im još koji miris lipe u cvatu, ljetnu žegu na plaži ili šetnju uz rijeku. Među prvim pacijentima na kojima je testirana Jamesova terapija (2004.) bila je 22-godišnja Sharon Belvin koja je imala maligni melanom IV. stupnja, s metastazama veličine šake na jetrima i plućima. Drugim riječima – bila je osuđena na smrt kroz šest mjeseci.

Izliječiti, a ne zaliječiti

James Allison je napravio prvi lijek koji može izliječiti rak. Kako drugačije, ako ne ozdravljenjem, nazvati stanje osobe koja je imala metastaze u jetri, plućima i limfnim čvorovima, a koja je 15 godina kasnije živa i bez ikakvih znakova bolesti? Bez primarnog je tumora, a na mjestima metastaza danas je: 1. zdravo tkivo jetre, odnosno 2. zdrava pluća koja osiguravaju potreban kisik tokom vožnje bicikla ili igranja nogometa. Allison otkrio je lijek za rak, iako ga nije tražio. Otkrio je lijek koji djeluje godinama nakon prestanka njegovog uzimanja. Lijek koji uopće ne djeluje na rak nego na drugi organ. Ako ne vjerujete da je moguće liječiti rak, a ne ciljati ga, nastavite čitati.

Rak – besmrtni dio nas koji se stalno mijenja

Rak (zloćudni tumor) je po više osnova posebna bolest. Čovjeka izgrađuje oko 10.000.000.000.000 (1013) stanica, a dovoljno je da samo jedna bude izdajnička (zloćudna) pa da nam je “glava u torbi” jer imamo rak. Možda zvuči čudno, ali rak čine naše stanice, tj. rak smo mi. Osim toga, zloćudni tumor je živ. Suprotno našim ostalim stanicama, stanice raka su besmrtne i množe se bez kontrole te bolje koriste dostupnu energiju. Ali najpogubnije je njihovo seljenje, odnosno – kad stanicama raka dosadi boravak na jednom mjestu, one se jednostavno odsele (metastaziraju).

Pažljivim analizama vide se razlike (mutacije) između središnjeg dijela zloćudnog tumora i tumorskog tkiva koje je 1 cm dalje. Što bi se reklo, “ne zna lijeva što radi desna”. Takva priroda raka znači da bi se i lijek, ako rak hoćemo trajno uništiti, morao mijenjati i moći djelovati na novonastajuće varijante raka. Nećete vjerovati, James je napravio baš takav lijek, koji može djelovati i na nove varijante tumora kao i na varijante koje još nisu nastale!

Od prvog do zadnjeg

Ali hajdemo redom s pričom o liječenju raka. Prvi opisi zloćudnih tumora stari su 5000 godina, a nađeni su u papirusu Edwina Smitha. Papirus opisuje tumore dojke koji su liječeni hirurški (čak postoji grafika koja prikazuje pacijenticu nakon odstranjenja dojke). Paragraf o raku papirus zaključuje: “Lijek ne postoji.” Do prije stotinjak godina hirurški je nož bio jedina nada oboljelima od raka, sve dok 1896. Wilhelm Conrad Roentgen nije otkrio X-zrake (danas poznate kao rendgenske zrake). Tada su X-zrake u malim dozama uspješno korištene za liječenje raka kože, a kasnije i drugih tumora. Opisali smo hiruršku terapiju i radioterapiju, a za otkriće hemoterapije trebalo je čekati do pred kraj 2. svjetskog rata. Krajem 1943. godine, nekoliko mjeseci nakon kapitulacije Italije, savezničke su se snage gomilale u Bariju, gdje su trebale biti sigurne od njemačkih napada i odakle su trebale krenuti u ofenzivu prema sjeveru Italije.

Uprkos tome, 2. decembra 1943. njemački su avioni bombardirali luku Bari i potopili većinu brodova. Pogođeni su brodovi eksplodirali i palili susjedne brodove. Ko je mogao, bježao je na kopno, a mornari s udaljenih brodova skakali su u more. Luka je postala pakao koji je mirisao na luk. Mornari koji su se spasili skokom u more, iako nisu bili povrijeđeni bombardiranjem, počeli su umirati nakon dva-tri dana. Njihovo je umiranje, zahvaljujući karakterističnom mirisu na luk, povezano s bojnim otrovom iperitom. Doktori su shvatili da je iperit mornarima uništio leukocite i da zbog toga umiru. Potom su na miševima testirali može li (malo promijenjen) iperit uništiti leukocite u limfomu, zloćudnoj bolesti s velikim brojem leukocita. Miševi tretirani iperitom živjeli su četiri puta dulje od neliječenih miševa. Tri godine kasnije, isti taj lijek testiran je na 160 pacijenata kojima je početno bilo puno bolje, ali bolest se uskoro opet vratila. Prolazno poboljšanje je odlika i današnjih hemoterapija, a ne samo prve, temeljene na iperitu.

Opisani terapijski trijas – operisanje, zračenje, hemoterapija – koji pomaže samo prolazno neki pacijenti, vjerovatno s dobrim razlogom, zovu “reži, pali, truj”. Zbog toga je bilo vrijeme za terapiju s manje nuspojava i terapiju koja bolesnika ozdravlja kao nakon upale grla, tj. došlo je vrijeme za imunoterapiju.

Prvu specifičnu imunoterapiju napravio je James P. Allison manipulirajući proteinom CTLA-4, a 2018. godine je za to otkriće, zajedno s Tasukuom Honjom, dobio Nobelovu nagradu.

Donji paragraf može biti dosadan onima koji nisu naučnici pa je bolje da ga preskoče.

Iako nekima dosadan, onima kojima je nauka “hljeb svakodnevni” dolazi najzanimljiviji dio priče. Molekulu CTLA-4 otkrio je P. Golstein 1987. godine analizirajući molekule koje se nalaze na aktiviranim limfocitima (ključnim imunološkim stanicama). Zbog toga što je prisutan na aktiviranim limfocitima mislilo se da CTLA-4 aktivira limfocite. Kako bi se to potvrdilo bilo je potrebno blokirati njegovo djelovanje i promatrati što će se dogoditi, tj. provjeriti hoće li blokada CTLA-4 ugasiti aktivnost limfocita. Taj je ekspiriment prvi učinio J. Bluestone 1994. godine (a Allison ponovio godinu kasnije).

Bluestone je razvio antitijelo koje je blokiralo CTLA-4 te je suprotno očekivanju uočio da nakon blokade limfociti postaju aktivniji. To je značilo da CTLA-4 vjerovatno koči limfocite u njihovom djelovanju?! Ali i dalje je postojala mogućnost da se vezanjem antitijela za CTLA-4 sama molekula CTLA-4 aktivira, umjesto da je antitijelo (kako je uobičajno) blokira. Konačno razrješenje te aktivacijsko-inhibicijske dvojbe nastalo je proizvodnjom miševa bez molekule CTLA-4 (tzv. CTLA-4 knock-out miševi). Budući da su ti miševi razvili autoimunost (zbog pretjerane aktivacije limfocita) bilo je očito da CTLA-4 koči pretjeranu aktivaciju limfocita.

Iako naučnici najčešće proučavaju kako se biološki sistemi aktiviraju, potpuno je jasno da mora postojati mogućnost kontrolisanja svih aktivacija u našem tijelu. Na primjer, kada se porežemo pri guljenju krompira, aktivira se zgrušavanje krvi na mjestu posjekotine, koje bi, da nije kontrole, zgrušalo cijelu našu krv. Slično je s leukocitima, aktiviraju se pri upali grla, ali ih nešto po završetku infekcije mora vratiti u normalu, a to je, sada već pogađate, molekula CTLA-4, kao i slične molekule.

Čitanje je opet postalo sigurno

Jim Allison je prvi pretpostavio da imunološke stanice tumoru ne čine štetu jer ih je tumor, koji proizvodi puno CTLA-4, blokirao. U to vrijeme svi su pretpostavljali da imunološke stanice tumor ne napadaju jer ga smatraju svojim tkivom, jednako kao oko ili gušteraču.

U jesen 1994. došlo je vrijeme da Allison utvrdi može li blokirajući CTLA-4 potaknuti imunološke stanice na borbu protiv tumora. Za provjeru te pretpostavke zadužio je Danu Leacha, novopridošlicu u laboratorij. Dana je miševima koji su imali tumore davao protutijela koja blokiraju molekulu CTLA-4 i mjerio promjenu veličine tumora u danima koji su slijedili. Kada je vidio prve rezultate, Allison se šokirao jer nakon terapije tumorima nije bilo ni traga. Ne vjerujući tim rezultatima, Allison je sam ponovio eksperiment. Rezultati su bili isti kao i prvi put – bili su fantastični. Allison je sve godine bio u pravu: imunološke su stanice u tumoru zakočene te, ako im se kočnice otpuste, mogu uništiti tumor. Ubrzo je malo izmijenjeno, ali suštinski isto antitijelo korišteno kao lijek u testiranjima na ljudima gdje je pokazalo jednaku učinkovitost (ali samo kod četvrtine pacijenata). Ovo je prvi lijek ikad koji može izliječiti  zloćudni tumor, čak i ako je metastazirao. (Index.hr)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje