Niko ne želi u umirućoj osobi gledati skup organa spremnih za dijeljenje, ali ako ako je život doista došao kraju, oni mogu živjeti u drugim osobama
Izvrstan film ‘Ronilačko zvono i leptir’, jedan je od najpotresnijih filmova ikad snimljenih. Temelji se na životnoj priči harizmatičnog Jean-Dominuqea Baubyja, urednika francuskog magazina ‘Elle’, playboya i bogataša, koji doživi moždani udar i nakon buđenja ostane zaključan u svom svijetu. Iako su njegove mentalne sposobnosti iste kao i prije moždanog udara, on je potpuno paralizovan. Jedino može treptati lijevim očnim kapkom.
Gledatelj osjeća veliku empatiju prema glavnom liku, jer je nemoguće da se svako ne zapita ‘šta da se to dogodi meni?’. Da smo svjesni svega što se događa u našoj okolini, ali ne možemo pomaknuti ni jedan djelić svog tijela, ni izgovoriti ijednu riječ, piše Big Think.
Takvo stanje izaziva nužno pitanje – jesmo li uopšte živi? I drugo – što je zapravo smrt?
Neprihvaćanje smrti uzrok je svih naših neuroza tokom života
U najnovijem broju izvješća Hastings Centra, koje se zove ‘Definisanje smrti: Transplantacija organa i pedesetogodišnje naslijeđe Harvardskog izvještaja o smrti mozga’, razmatraju se načini na koje različite kulture gledaju na smrt. Ne postoji jedan jedini odgovor.
U poglavlju ‘Smrt: evoluirajući, normativni koncept’, profesor bioetike Arthur Caplan pripovijeda priču o Constantinu Reliu, Rumunu koji je putovao u Tursku gdje se zaposlio kao kuhar. U nekom trenutku izgubio je kontakt sa svojom porodicom; njegova bivša supruga prijavila ga je rumunskim dužnosnicima kao preminulog. Nakon 26 godina Reliu se vratio u svoju domovinu. Samo njegova vlada nije prihvatila činjenicu da je živ.
Njegova bivša supruga ga je, bez znanja, u nekom trenutku tokom boravka u Turskoj, registrovala kao pokojnika u Rumuniji. Od tada je živio u pravnoj noćnoj mori pokušavajući dokazati rumunskim vlastima da je on zapravo živ. Smrt je, osim biološke činjenice, također kulturna. Kao što Caplan ističe, definicije se mijenjaju ne samo ovisno o naciji, nego i u Americi od države do države.
U New Jerseyju, na primjer, porodica pacijenta koji vegetira ima pravo odlučiti je li smrt mozga stvarna smrt. To može izgledati kao igra rezervisana za filozofe i ljekare, ali postoje stvarne posljedice kada su u pitanju donatori organa. Ako neko trpi moždanu smrt bez ikakve šanse za oporavak, ali još uvijek ima održive organe za donaciju, treba li se smatrati nemoralnim držati tu osobu živom sve dok njihovi organi ne postanu beskorisni? Ima smisla da nam je više stalo do onih koje poznajemo od onih koje ne poznajemo.
Smrt, naravno, nije laka perspektiva ali njeno negiranje i neprihvaćanje je, kako neki tvrde, uzrok svih naših neuroza tokom života. Međutim, tijelo ne umire odjednom. Caplan navodi istraživanje u Berlinu i Cincinnatiju gdje su pacijenti pratili njihove električne signale u mozgu dok su umirali: “Čak i nakon pet minuta od prestanka rada srca, još su se mogle otkriti aktivnosti stanica. Koliko često to vrijedi za one koji su proglašeni mrtvima zbog srčanog zastoja, niko ne zna.”
Uz tehnološki napredak u zdravstvu, leševi se čak mogu održavati “u nekom stanju biološkog vitalizma”. Moguće je da se stanične funkcije i rast tkiva mogu pojaviti zahvaljujući strojevima. Ali s kojim ciljem? Niko ne želi gledati umiruću osobu kao kompilaciju dijelova spremnih za dijeljenje. Ali ako je vitalizam te osobe doista iscrpljen, njihova biološka ostavština može živjeti u drugim tijelima.
Kako je zdravstvena zaštita više vezana za naše pametne telefone i druge uređaje, a umjetna inteligencija potencijalno proširuje naš životni vijek na inovativne načine, na to pitanje sigurno će biti sve teže odgovoriti. Granica između strojeva i biologije već je desetljećima istražena. Dok implementiramo nove tehnologije, možda ćemo morati redefinisati smrt. Koliko će to još pridonijeti životu tek treba vidjeti. (Express.hr)
