Kad pričamo o pijankama i feštama, nepreglednim sljedovima hrane, najčešće za praznična okupljanja, spominjemo bakanalije – čak i ako nismo posve sigurni kako je izraz nastao.
Razuzdani sljedovi nastali su u čast vinskog boga Bakha ili Dioniza, a grčkim i rimskim svečanostima nije bilo premca.
Osim vina u neograničenim količinama, za drevnih gozbi iznosila su se jela od ribe, školjaka, rakova, jegulja, kosića i drugih ptica, mliječnih praščića, pečenja s ražnja, iznutrica, priloga od slanutka, ječma i leće i raznih čudesa nakon kojih bi na red dolazilo slatko. Hrana se donosila na raskošnim pladnjevima, a tvrde pogače znale su zamijeniti svečane tanjire od zlata i srebra.
Jelo se prstima, uz krišku hljeba da bude lakše otpratiti komade hrane do usta – a prste bi ispirali robovi i posipali nazočne laticama cvijeća. Osobitu slast jelima davao je garum – dodatak pun umamija kojeg su Rimljani pripremali od fermentirane ribe i ikre koje bi se najprije solile pa nakon odležavanja na suncu procijedile. Tekućina bi se potom prelijevala u amfore.
Jelima nije nedostajalo aroma; osim papra, peršina i lovorova lista te češnjaka dodavao se i čubar, kardamon, korijandar, rutvica, ljupčac… Med je također bio omiljeni dodatak slanim jelima, baš kao i ukuhani mošt.
Preteče današnjih celebrity chefova imale su puno posla da bi zadovoljili pripadnike viših klasa, koji bi se gostili satima i danima jer se raskošna gozba smatrala statusnim simbolom. Osim samog okusa, važan je bio i umjetnički dojam, kao i smisao za šalu. Jela koja bi zavarala i nasmijala goste, poput pečene ribe u kojoj se krije posve novo jelo od kravljih iznutrica zaslužila bi same lovorike…
“Rimljani su imali bizarne navike koje se nikako ne slažu s modernim bontonom, poput jela u ležećem položaju i povraćanja između slijedova“, objašnjava Giorgio Franchetti, talijanski historičar.
Gosti bi se udobno smjestili i legli na jastuke jer se smatralo da u horizontali probava bolje radi. Nisu se zamarali otpadcima kao što su kosti riba ili mesa, bacili bi ih na pod, a potom bi ih robovi pokupili.
Povraćanje je bila uobičajena praksa kako bi se napravilo mjesta u želucu za više hrane, a reakcija bi se provocirala perom koje bi se stavljalo u usta i potom škakljalo grlo da izazove refleks. Nakon što bi gosti obavili svoje, robovi bi počistili nered. I ostale potrebe obavljale bi se na licu mjesta, poput primjerice ispuštanja vjetrova i drugih, spontanih aktivnosti.
Prepuštanjem užicima drevni Rimljani bi iskorištavali trenutak (carpe diem), vjerujući kako na taj način mogu držati smrt na sigurnoj udaljenosti. (punkufer.hr)
