Kažu da su naše ličnosti oblikovane u našem djetinjstvu, ali koliko je ironično da se jedva ičega sjetimo iz ranih godina?

Ovaj fenomen može se primijeniti na gotovo sve ljude, a čak ima i službeni izraz – dječija amnezija. Kako odrastamo, zaboravljamo ljude, događaje, pa čak i mjesta s kojima smo se susretali kao djeca. Šta je dječija amnezija i kada se javlja. Zašto je teško zapamtiti stvari koje su nam se događale prije četvrte godine

DječIja amnezija je nesposobnost odraslih da se prisjete detalja događaja ili čak cjelovitih događaja koji su im se dogodili prije 4. godine života. Neki su istraživači otišli i dalje i otkrili da djeca prije 7. godine mogu pamtiti „60% ili više svojih ranih događaja”, dok su 8 i 9-godišnjaci mogli doseći samo 40%. To im je omogućilo da shvate da, dok prolazimo kroz različite faze našeg razvoja, manje se sjećamo onoga što mu je prethodilo, piše Bright Side. 

Naša sjećanja usko su povezana s našom sposobnošću govora

Jedna od teorija zašto ne čuvamo svoje uspomene kad smo dojenčad je da u to vrijeme nismo mogli verbalno komunicirati. Kada dohvatimo uspomenu, koristimo riječi i možemo je opisati s puno detalja koji zahtijevaju jezik. Većina beba ne započinje razgovor prije druge godine, pa jednostavno nisu u stanju stvoriti kohezivnu memoriju, prenosi Tuzlanski.ba.

Naš razvoj mozga igra veliku ulogu

Kako odrastamo, naš mozak radi puno, pa je jedno istraživanje zaključilo da “kada su mozgovi zauzeti uzgajanjem puno novih ćelija, oni ne čuvaju uspomene koje bi inače bile dugoročne.” Uz to, ne možemo se ni fizički prisjetiti svakodnevnih događaja prije 3-4 godine, jer naše epizodno sjećanje još nije pokrenulo. Zbog toga smo u mogućnosti da imamo apstraktne uspomene poput toga u koji ste park često išli, ali ne i u koju slastičarnu vas je mama jednom vodila.

Naši roditelji ozbiljno mijenjaju način na koji se prisjećamo određenih događaja

Drugo istraživanje sugeriše da su naši roditelji sposobni promijeniti narativ iz našeg djetinjstva. Razmislite o tome, skloni smo se bolje držati uspomene ako nas se na to podsjete, pa se sjetimo događaja koje naši roditelji smatraju važnima. Ovo isto istraživanje pokazalo je da se djeca različito sjećaju istog događaja nakon što su o njemu razgovarali sa svojim očevima, za razliku od svojih majki. Djeca su impresivna, pa im je presudno pomoći da zadrže samo dobra sjećanja i pravilno ih shvate.

Sve se svodi na ono šta je na nas ostavilo trajni utisak

Dječiji psiholog kaže da na kraju djeca zadržavaju uspomene ispunjene osjećajima, pozitivnim i negativnim. Ovo otkriće čak omogućava maloj djeci da na sudu daju svjedočenja očevidaca. (Tuzlanski.ba)