Zašto je bio problem baciti par bombi na krematorije – pitanje je koje već desetljećima intrigira historičare

Ove godine je 75. godišnjica događaja koji se nikad nije ni dogodio, a imao bi važnu ulogu i uticaj na historiju – riječ je o bombardovanju Auschwitza. Veliki dio židovske zajednice smatra sa su saveznici mogli, i trebali, no radi indiferentnosti prema židovskoj patnji i antisemitizma, nisu to učinili.

Benjamin Netanyahu je 1998. godine u logoru smrti rekao kako “jedino što je bilo potrebno jest bombardovati tračnice. Saveznici su bombardirali ciljeve u blizini, zašto im je ovo bio problem?”.

Prema njegovom mišljenju uništavanje krematorija bilo je i više nego izvedivo i to uz minimalan trud s obzirom da su već bombardovali obližnje vojne ciljeve.

Zašto je bio problem baciti par bombi na krematorije. Jedno od objašnjenja jest da je na visokim instancama odlučeno da se Židove prepusti njihovoj vlastitoj sudbini. Tu je tezu u svom eseju artikulirao i David Wyman u knjizi “Why Auschwitz Was Never Bombed”, koja je kasnije ubačena i u knjigu iz 1984. “The Abandonment of the Jews”.Wyman tvrdi kako je to moralni neuspjeh na plećima saveznika koji se nisu obračunali s mukom Židova.

Ovaj stav, kojeg zagovaraju kroničari koji se bave politikom spasenja, dugo je bila neosporna.

Tek je nekoliko godina kasnije izronilo nešto dokaza koji su ponovno raspirili diskusiju, posebno serija eseja objavljena 2000. pod naslovom “The Bombing of Auschwitz: Should the Allies Have Attempted It?”.

Tvrdili su kako bi zračni napadi bili neprecizni s te visine a neefikasni ako se izvode s niže visine. Kao i to da bi bombardovanje uključilo visoke rizike za pilote radi njemačke defenzive, a nanijelo bi minimalno štete na krematorije koji su dobrim dijelom bili podzemni.

Bombardovanje bi ubilo više ljudi nego što bi uništilo krematorija, a da bi se tračnice vrlo brzo obnovile. Oni koji su zagovarali bombardovanje, piše The Daily Beast, su ignorirali kompleksnosti sakupljanja informacija, loše vrijeme, i dugotrajne prelete preko neprijateljskog teritorija. Trebalo je i sedmicama skupljati informacije, a na kraju svega SS bi pronašao drugi način da realiziraju svoj cilj o ostvare “konačno rješenje”. Tome treba nadodati da su nacisti ionako gurali agendu da saveznici vode “židovski rat”, i zapravo je jedini način na koji se moglo spasiti preostale Židove bilo to da se što prije oslobodi Europu generalno. Debata je visila o koncu percepcije. S vojnog gledišta pitanje je glasilo “kako se o tome uopće moglo promišljati”, a s moralnog “kako se o tome nikada ozbiljno nije promišljalo”. Elie Wiesel s mnogo strasti govorio je o tome kako su oduševljeni bili zatvorenici kada su čuli da je bombardiran Buna-Monowitz tvornički kompleks pri Auschwitzu, makar se time riskirao i njihov život. No, saveznička pobjeda nad silama osovine na kraju je rezultirala oslobađanjem Auschwitza i samog Elie Wiesela.

Proteklih je 40 godina velika količina literature posvećena je temi spašavanja u kontekstu bombardiranja Auschwitza. Historičar Henry Feingold to naziva “dijalogom gluhih”. Pitanje je je li leća široka ili uska. Sa suvremenog stajališta, spašavanje Židova trebalo je biti jedan od temeljnih ciljeva, a bilo je periferno. Amerikancima, Britancima, Rusima, oni su se svi borili za spašavanje samoga sebe. Paralelno s time, spasili su sedmi milion. I iz ove perspektive, da moramo pokušati shvatiti njihove izbore oko rata, odlučene u trenutku kada su bili u žrvnju konfliktnih informacija, potreba i događaja. Mi danas znamo kako se rat odvio, oni tada to nisu znali. Argument za bombardiranje kao sredstvo spašavanja Židova je zapravo kontra činjenica. Ne može se znati koliko bi ljudi (ako uopće) bilo spašeno, a koliko bi poginulo.

Drugo pitanje je – zašto Auschwitz? Zašto je Muzej židovskog nasljeđa odlučan u tome da napravi izložbu samo o ovome logoru. U trenutku kada su saveznici uopće bili u poziciji da krenu s napadom, pet od šest miliona Židova je već likvidirano, 80 posto na drugim lokacijama, poput Dachaua i Buchenwalda koji su bili stariji, kao i Treblinka, Sobibor i Belzec. No, upravo je Auschwitz, koji je imao više od jedne svrhe, ugasio živote oko milion Židova i 100.000 drugih zatvorenika. On je najduže “radio” – nije ugasio plinske komore do novembra 1944. i oslobođen je tek kad su umarširali Sovjeti u januaru 1945. U međuvremenu postao je lice Holokausta.

Udariti na Auschwitz bio je simbol protiv nacističkog genocida. Neuspjeh da se okupi svijet za takav pothvat vidi se kao znak impotencije od strane židovske vojne garniture i kao izdaja saveznika. Implicitno je u tome vjerovanje kako “smo se mogli ponijeti drugačije”. Historičarka Holokausta Deborah Lipstadt to zove “prezentizmom”, kada apliciramo savremene standarde na prošlost. Lipstadt primjećuje kako je debata o takvim historijskim događajima (kao ne-bombardiranje Auschwitza) “često zapravo debata o čitavom nizu suvremenih političkih, vjerskih i ideoloških tema.” No, činjenica je kako je prozor za bombardiranje bio jako uzak, šest mjeseci na ljeto i jesen 1944. godine. Auschwitz je bio van dosega savezničkih pilota dok saveznici nisu osnovali bazu u gradu Foggia na jugu Italije na ljeto 1944.

Deportacija mađarskih Židova u Auschwitz – posljednje velike židovske zajednice u Europi – počela je 15. maja 1944. godine i trajala je do 8. jula. Saveznici su o tome saznali kasno u junu. U isto vrijeme dobili su tzv. Vrba-Wetzler izvještaj koji detaljno govori o tome što se u Auschwitzu zbiva te o lokaciji logora. Iz Poljske su ga prokrijumčarila dva židovska bjegunca ranije tog proljeća, uz pomoć Židova iz Slovačke. Te vijesti stižu usred priprema za invaziju Normandije. Pred sam “dan D”, saveznici su se krvavo borili za prevlast u zraku, koji su na jedvite jade postigli. Morali su raditi na tome da Wehrmacht ne pojača jedinici u Normandiji. U isto vrijeme, bombardirali su naftna polja u Rumuniji koja bi nacistima oduzela toliko potrebno gorivo, imobilizirala im tenkove i degradirala im zračne mogućnosti.

Pa zašto onda ne uzeti par pilota i letjelica da unište te plinske komore. Kritičari su glasni oko slučajnog bombardiranja kompleksa Buna-Monowitz u septembru. Ali rat u zraku nije tako funkcionirao već, kako je rekao historičar i arhivist zračnih snaga James Kitchens, potencijalno bombardiranje Auschwitza bilo bi kompleksna operacija koja uključuje fotografisanje, navigacijske izazove i bezbroj pokušaja juriša. Još k tome američki bi se avioni morali suočiti sa sofisticiranim radarskim sistemom dok lete sa Jadrana, agresivnim zidom njemačkih letjelica i ružnim vremenom. Što se samih pilota tiče, Amerikanci su do tada izgubili 30 posto pilota, a britanski je gubitak bio još i veći, oni su izgubili skoro 50 posto pilota. I šta bi tačno postigli bombardirajući nešto što je mahom pod zemljom. Američki su piloti prijavili kako je u napadu na željeznicu u Berlinu u aprilu 1944. samo jedan u pet aviona pogodio cilj. Što znači s obzirom na preciznost da bi bilo pobijeno oko 2.000 do 3.000 zarobljenika. U puno boljim uslovima juriša na Buchenwald bilo je 300 žrtava. Kritičari kažu kako su Amerikanci mogli koristiti B-25 napadače srednje veličine, no oni zahtijevaju pratnju koja automatski znači da nema elementa iznenađenja. Wyman tvrdi kako se to moglo riješiti uz pomoć britanskih “komaraca”, što je u stvarnosti neizvedivo jer oni nisu imali faktički nikakvu zaštitu i svi bi nastradali. Uzdali su se samo u brzinu. Nema šanse da su mogli letjeti stotinama kilometara, bez radija, naći cilj, poduprijeti Amerikance, uspješno izvesti akciju i onda se vratiti kući.

Ali da se to sve i dogodilo, da je Auschwitz i uspješno izbombardovan, uništen i započela je buna i bijeg zarobljenika. Što bi se moglo dogoditi? Sudeći po pobunama u Sobiboru i Treblinki, samo je mali broj pobjegao, ostali su poklani. A s obzirom da je riječ o logorima smrti, zatvorenici su imali jako malo za izgubiti. Dapače, ustanci su na oba mjesta planirani. Bombardiranje Auschwitza zateklo bi neprijatelja, ali i zarobljenike. Oni koji bi se i izvukli našli bi se okruženi poljskom populacijom koja je bez problema predala više od 200.000 Židova tokom nacističke okupacije.  Osveta bi bila masovna. Natjerali bi same Židove da poprave plinske komore, a do tada bi smislili niz alternativa kako likvidirati svoj plijen. Vjeruje se kako i najteža “povreda” krematorija ne znači da bi ubijanje stalo. A i da su bombardirali tračnice, bile bi popravljene unutar nekoliko sedmica. Richard Overy, autoritet za zračno ratovanje, piše da uprkos bombardovanju Njemačke, njezina se proizvodnja oružja pojačala tek krajem rata. Nema razloga vjerovati kako Nijemci ne bi aplicirali istu predanost i efikasnost da opet pokrenu krematorije. Historičar Gerhard Weinberg piše kako “ideja da muškarci koji su predani programu ubijanja stanu jer su ostali bez tračnica ili dimnjaka je suluda”.  (Express.hr)