Ko posjeti sovjetski grad Pyramiden, pomisli kako su se stanovnici tog nekadašnjeg rudarskog mjesta na otoku Spitzberg norveškog arhipelaga Svalbard jako žurili napustiti svoje domove.

Osušene biljke na prozorima, plahte na krevetima i note na klaviru koje kao da čekaju da ih neko prolista samo su neki od prizora koji izazivaju čuđenje posjetitelja.

Alat i oprema koju su rudari svakodnevno koristili i dalje je tamo gdje su je i ostavili. Prizor koji je dočekao prve posjetitelje Pyramidena nakon 1998. naveo ih je da pomisle kako su svi stanovnici na pritisak gumba jednostavno prestali sa svime što su do tada radili i išetali iz grada.

U Pyramiden, koji i dalje stoji kao da se ništa nije dogodilo, između Norveške i Sjevernog pola dolazi se brodom od sredine maja do početka oktobra, kada voda, odnosno led to dopusti.Tada se znatiželjni turisti dolaze na svoje oči uvjeriti kako izgleda grad zaustavljen u vremenu, ali tokom mjeseci vječne noći tek poneke životinje poput polarnih medvjeda prošeću usnulim mjestom.

Napušteni je grad povratak u vrijeme kad su sovjetska kultura i arhitektura bile na vrhuncu. Goleme zgrade te kipovi i dalje odaju duh nekadašnjeg SSSR-a. Ondje se nalazi i najsjevernija Lenjinova bista koja očinski gleda na glavni trg.

Priča o impresivnom usponu i misterioznom padu počinje kad je otkriven rudarski potencijal Svalbarda.

1936. Sovjeti su stekli pravo korištenja ugljena u Pyramiden (nazvanom prema planinama u obliku piramide nad naseljenom dolinom) i obližnjeg Barentsburga, kojima je upravljala državna firma za proizvodnju ugljena Trust Arktikugol.

U početku je Pyramiden je bio uspavano mjesto sa šačicom stanovnika, ali nakon Drugog svjetskog rata Sovjeti su namijenili više novca gradu. Izgradili su desetke novih zgrada; uključujući bolnicu, rekreacijski centar Kulturnu palaču s ogromnim mozaikom koji prikazuje Svalbard naseljen junacima nordijskih legendi. Sve su izgrađene u tipičnom sovjetskom stilu, sa zaobljenim rubovima kako bi se oslabio uticaj oštrog zimskog vjetra.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća više od hiljadu ljudi živjelo je u Pyramidenu. Stanovnici su raspoređeni u različite dijelove grada koji su imali i svoje nadimke. U „Londonu“ su živjeli muškarci samci, a u „Parizu“ neudane žene. „Luda kuća“ s porodicama nadimak duguje djeci koja su provodila vrijeme igrajući se u hodnicima. Gostinka, odnosno hotel primao je sezonske radnike. Grad je imao i biblioteku, improvizirano kino, teretanu, košarkaško igralište te dva groblja; jedno je bilo rezervirano za mačke.

Grijani zatvoreni bazen Pyramiden bio je najbolji u Svalbardu, pa su ondje dolazila djeca iz obližnjeg grada. U Kuću boca odlazilo se na piće, a kao što i ime sugerira, interijer je krasilo više od 5 hiljada praznih staklenih boca.

S dramatičnom planinskom kulisom i pogledom na obližnji ledenjak Nordenskiöld te fjord na istoku, Pyramiden je imao prirodni wow faktor. Međutim s druge strane, blatno tlo nije bilo laskavo. Sovjeti su tome doskočili postavljanjem golemog umjetnog travnjaka, što je vjerojatno bio najveći projekt uljepšavanja Arktika svih vremena. Napori su se isplatili; u ljetnim mjesecima stanovnici bi ga dodatno istaknuli suncokretima.

Rudnici grada nikad se nisu pokazali profitabilnima. Kada je Sovjetski Savez propao, subvencije su postale sve skromnije, a standard se srozao. Završni udarac sumornoj svakodnevici dogodio se 1996. godine kad je došlo do tragedije. Na prilazu zračnoj luci Svalbard srušio se avion Arktikugola na letu 2801 iz Moskve, a svih 141 putnika je poginulo. Nakon nesreće mnoge porodice žrtava pokrenule su tužbe protiv firme, a moral Pyramidena dosegnuo je najniži nivo. Nesreća je dovela do velike depresije u firmi, a ubrzo nakon nesreće Arktikugol je razmatrao zatvaranje Pyramidena.

31. marta 1998. iz rudnika je izvađen posljednji ugljen, a otprilike 300 radnika koji su još uvijek živjeli tamo, uglavnom muškarci, počeli su odlaziti čamcima i helikopterima.

Stanovnici Pyramidena oduvijek su znali da ondje neće provesti čitav život. Većina je bila na dvogodišnjim ugovorima, a mnogi su ostavili porodice u Rusiji. Ipak, opraštanje od grada i prijatelja za mnoge je bilo tužno. U oktobru, neposredno prije velike zime iz grada su otišli posljednji stalni stanovnici. Stvari koje su se donosile 50 godina bilo je nemoguće samo uzeti sa sobom, zbog čega je i toliko toga ostalo, a zahvaljujući ledenoj klimi koja ih čuva – posjetitelji i danas dolaze vidjeti grad zarobljen u vremenu. (punkufer.hr)