Količina divljih jabuka u svijetu u proteklih se 50 godina smanjila za nevjerovatnih 90 posto, a zahvaljujući ljudskom “razvoju” njihova je budućnost, pa i preživljavanje upitno.

Boja jabuke proizlazi iz disperzije određenih gena u njihovoj kori, otkrili su naučnici.

David Chagne, genetičar iz istraživanja biljaka i hrane na Novom Zelandu, objašnjava da setovi enzima djeluju zajedno na pretvaranju određenih molekula u pigmente koji se nazivaju antocijanini. Oni su odgovori i za ljubičastu boju šljiva i grožđa. Razine ovih enzima kontroliše transkripcijski faktor, protein koji reguliše ekspresiju gena, nazvan MYB10. Tako da što više MYB10 ima, to će kora biti crvenija.

Boja ovisi i o temperaturi

Zanimljivo je kako boja jabuke uveliko ovisi i o temperaturi. Da bi se dobila potpuno crvena jabuka, temperatura mora biti stabilno niža, jer ako se popne iznad 40 stepeni, razina MYB10 i antocinanina nepovratno pada.

U pirinejskoj regiji Španije, Chagne i njegovi kolege otkrili su da normalno živopisne crvene prugaste jabuke blijede nakon posebno vrućeg jula. Kako se temperature u globalu dižu, jabukama će biti sve teže ostati crvenima.

Zbog toga on i njegovi kolege rade na uzgoju jabuka s bojom rubina, posebno popularnom na azijskom tržištu, a to će biti moguće jedino kontrolisanim inženjeringom. Oni se nadaju kako će prijetnja koju sa sobom nosi klimatska promjena možda biti poražena njihovim odlučnim uzgojem crvenih jabuka, koliko god to zahtjevno bilo.

Još prije nego što smo shvatili genetiku, crvene jabuke snažno su djelovale na ljude

John Bunker, sakupljač jabuka sa sjedištem u Palermu u Maineu, spasio je brojne zaboravljene vrste od izumiranja. U njih se ubrajaju one koje su se uzgajale stoljećima prije nego se uzgoj jabuka usredotočio na širenje palete okusa.

Zanimljivo je kako su starije vrste jabuka primjetno otpornije na bolesti te ih je potrebno manje špricati hemikalija, ipak je tržište neumoljivo pa stare vrste spadaju u kategoriju onih “neuglednih”. Nekad su proizvođači manje brinuli za boju, već su se usredotočili na okus i upotrebu za jabuku – neke su dobre za jabukovaču, neke za torte, neke za umak, a neke za jelo. Nije bilo važno kako jabuka izgleda, jer u poljoprivrednici uzgajali voće za sebe i za svoje lokalno tržište, a funkcija im je bila veća od izgleda.

Bunker kaže da se sve promijenilo prije stotinu godina.

Komercijalni uzgoj ugrozio raznolikost

U tom je robnom sistemu uniformiranost postala sve vrijednija. Istovremeno, jabuke su se počele skupljati prije nego što su doista zrele kako bi se mogle isporučiti na velike udaljenosti bez truljenja. Međutim, postojao je problem.

„Boja je pokazatelj zrelosti“, ističe Bunker.

Rane ubrane jabuke nisu imale pravu boju. Ali tada je do izražaja došla jabuka s mutacijom koja mu je davala bogat crveni ton prije nego što je zrela. Ta je jabuka na kraju nazvana Red Delicious, a 1921. godine komercijalno je puštena za voćnjake. U redovima su se uzdizale i druge jabuke – vrste za koje je otkriveno da imaju pravilnu, jednoliku boju, pogotovo ako je stigla prije nego što je jabuka doista postigla punu zrelost, bile su dobre za posao. Broj uzgajanih vrsta počeo se smanjivati. I malo po malo, neke od ovih vrsta prestale su imati dobar okus, jer naglasak na izgledu ima primat nad okusom.

David Bedford, uzgajivač jabuka sa Univerziteta u Minnesoti, kaže da je odrastao jedući Red Delicious.

Dodao je da nije baš volio jabuke, te da mu je trebalo da proba i druge vrste.

“Stare vrste jabuka možda nemaju lijepi izgled i cijenu kao industrijska, ali je velika razlika u okusu i mirisu.”, ističe hrvatski uzgajivač Mladen Dobranić iz Svetog Martina na Muri za Agroklub.

“Komercijalni uzgoj starih vrsta još uvijek nije isplativ. Iako se sve više ljudi i kod nas odlučuje na kupnju starih vrste, kupovna moć je preslaba, pa većina i dalje kupuje jabuke iz plantažnog uzgoja. Jednostavno je premalo ljudi koji prepoznaju i cijene stare vrste, njihovu kvalitetu, okus i miris.”, naglasio je Mladen Dobranić. (Express.hr)