Subota, 28. Marta 2020.
Tuzlanski.ba logo

Koronavirus u BiH

ZARAŽENI

258

OPORAVLJENI

5

UMRLI

4
Preuzmite sliku

Šta danas znamo o smrti: Naša svijest je budna dok umiremo

Bezbroj je načina na koje se u drevnoj mitologiji prikazivala smrt. No danas znamo da postoji život nakon smrti, ali na drugačiji način. Naime naši geni umiru polako…

Kostur u dugom crnom ogrtaču, s kosom, bezubim osmijehom i grimiznim šalom oko vrata. To je tek jedan od prikaza smrti u zapadnoj civilizaciji, nipošto jedini. U drevnoj mitologiji smrt se prikazivala na različite načine, piše 24sata.hr.

U grčkoj mitologiji smrt se prikazivala kao krilati Thanatos, u Norveškoj mitologiji kao mračan i zadimljen pakao, dok je u hinduističkoj mitologiji smrt predstavljao šareno nakićen kralj Yama.

Moderna nauka u međuvremenu je otkrila niz složenih bioloških i fizičkih procesa koji odvajaju život od smrti, no uz sva ta otkrića, smrt nam je na neki način postala sve veća nepoznanica.

  • Evo šta danas o smrti znamo: 

    Kad smo mrtvi, svijest neko vrijeme funkcioniše

    Mnogi zamišljaju da će im u trenutku smrti glava postati teška, san doći na oči i da će za koji trenutak jednostavno zauvijek zaspati. No, nije baš tako. Voditelj službe za reanimaciju u Medicinskom centru NYC Langone, dr. Sam Parnia, koji i sam istražuje smrt, kaže da naša svijest ostaje budna dok umiremo.

    To je posljedica titranja moždanih valova u moždanoj kori, svjesnom misaonom dijelu mozga, koje traje otprilike 20 sekundi nakon kliničke smrti.

    Istraživanja na laboratorijskim štakorima pokazale su da u trenutku smrti raste aktivnost mozga, što može biti dokaz da i kod ljudi mozak zadržava lucidnu svijest u ranim fazama smrti. To bi moglo objasniti i činjenicu da se pacijenti koji su se u zadnji čas vratili u život sjećaju događaja koji su se dogodili dok su tehnički bili mrtvi.

    Mozak je moguće oživjeti

    Istraživači u Medicinskoj školi u Yaleu nedavno su dobili 32 mozga mrtvih svinja iz obližnje klaonice da bi provjerili postoji li mogućnost fiziološkog uskrsnuća. Povezali su mozak s umjetnim sistemom zvanim BrainEx i ubrizgali u njih otopinu  koja oponaša protok krvi, tako da kisik, krv i hranjive tvari dođu do svih tkiva.

    Ovaj sistem je oživio mozak i zadržao neke stanice živima čak 36 sati nakon smrti. Stanice su trošile i metabolizirale šećere, a neki su uzorci mogli prenositi električne signale.

    Cilj naučnika bio je osmisliti tehnologiju koja bi pomogla da duže i temeljitije proučavamo mozak i njegove funkcije, kako bi se došlo do novih načina liječenja povreda mozga i neurodegenerativnih stanja.

  • Smrt nije kraj svih dijelova tebe

    Život nakon smrti postoji. Ne, naučnici nisu našli dokaze o zagrobnom životu, no naši geni žive i nakon naše smrti. Istraživanje je posmatralo ekspresiju gena kod mrtvih miševa i zebri. Istraživači nisu bili sigurni je li ekspresija gena umanjena ili zaustavljena, ali iznenadilo ih je otkriće da je više od hiljadu gena postalo aktivnije nakon smrti.

    U nekim slučajevima, geni su ostali aktivni i do 4 dana. Za naučnike je to bilo iznenađenje i kažu kako to sugeriše da se gasimo polako, a ne odjednom.

    Vaša energija i dalje živi

    Čak će i geni s vremenom izblijediti i pretvorit ćemo se u prah. No, dio čovjeka nastavlja život. Njegova energija. Prema prvom zakonu termodinamike, energija koja pokreće život nastavlja se i nikad se ne može uništiti, već samo mijenja oblik.

    Iskustvo bliske smrti je samo ekstremni san

    Neko lebdi iznad vlastitog tijela, neki doživljavaju susrete s umrlim rođacima, neki vide svjetlo u tunelu… No, svima je zajedničko to da ne znaju šta im se događa. U istraživanju objavljenon u časopisu Neurology pokazalo se da iskustvo smrti možemo povezati sa stanjem budnosti i spavanja.

    Naime, kod onih koji su doživjeli iskustvo smrti pokazalo se da se to poklapa s prekidom REM faze sna i upadom u budnu svijest. Ipak, istraživanje ima i neka ograničenja, pa se ne može uzeti kao konačni zaključak.

  • I životinje oplakuju svoje mrtve

    Terenski istraživači vidjeli su slonove koji se opraštaju od umrlog slona, čak i ako on nije član porodične zajednice. Slično je i sa dupinima – oni čuvaju tijelo mrtvog dupina. I čimpanze imaju obred opraštanja.

    Nijedna vrsta osim ljudske nema obrede ispraćaja i pokopa, ali neke vrste ponašanja tjeraju na razmišljanje i zaključak o tome da i životinje imaju svoj odgovor na smrt.

    Ko je prvi zakopao mrtve?

    Čini se da je to vrsta Homo naledi, izumrla vrsta srodna Homo sapiensu. Stručnjaci su pronašli svojevrsnu komoru u pećini u Južnoj Africi, za koju se pretpostavlja da je služila kao groblje. Naime, do ulaza pećine je strmi uspon, tako da je teško vjerovati da su ljudi u tom dijelu pećine mogli završiti slučajno.

    Sindrom hodajućih mrtvaca.

    Za većinu nas sve je jasno: Onaj ko je mrtav, ne daje znakove života. No, ljudi koji pate od Cotardovog sindroma ne misle tako. Naime, dr. Jules Cotard još 1882. opisuje ljude koji vjeruju da su mrtvi, nedostaju im dijelovi tijela ili su izgubili dušu. Ta se nihilistička zabluda očituje u prevladavajućem osjećaju beznađa, zanemarivanju zdravlja i poteškoćama u suočavanju s vanjskom stvarnošću.

    Tako je zabilježen slučaj 53-godišnje Filipinke s Cotardovim sindromom, koja je vjerovala da miriše na trulu ribu i tražila je da je dovedu u mrtvačnicu kako bi mogla biti sa svojom vrstom. Terapija antipsihoticima i antidepresivima popravila joj je stanje.

    Rastu li mrtvima kosa ili nokti

    Ne, to je mit, ali ima biološku podlogu. Naime, nakon smrti ne stvaraju se nove stanice, pa nema rasta. No, kako prestaje i hidracija organizma, koža se isušuje i povlači, pa to dovodi do toga da nokti ili dlačice izgledaju dulji.

    U slučaju ekshumacije, na primjer, zbog toga može djelovati kao da su kosa i nokti u međuvremenu narasli. Upravo to je potaklo priče o vampirima i vukodlacima.

    Zašto zapravo umiremo?

    Kad odbacimo spiritualne teorije, stvar je u tome da je priroda jednostavno ‘završila’ s nama u određenom trenutku.

    Uspjeh u životu evolucijski gledano preko gena se prenosi na potomstvo, tako da većina vrsta umire nakon što završe njeni plodni dani. Na primjer, losos odumire neposredno nakon oplodnje jajašaca.

    Ljudska vrsta je bitno drugačija: mi ulažemo u naše mlade, pa trebamo duži životni vijek da bismo roditeljski brinuli o njima, i to ne samo zbog djece, nego i zbog unuka, piše portal Big Think. (Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , , , ,