Porodice koje gužvaju glave na prozorima kako im ništa ne bi promaklo, uzbuđeno pljeskanje i vika kada voz uđe u mračne tunele te poneki “oooo” i “aaaa” nakon što se se priroda otkrije u punoj ljepoti iskustvo je za pamćenje…
Koja vam je asocijacija na nevjerovatno spori voz? Ne, ovo nije domaća priča – riječ je najsporijem vozu u Indiji. No, niko u toj zemlji ne koristi planinski voz Nilgiri da bi stigao od tačke A do tačke B, nego iz čistog užitka vožnje. Teško je odlijepiti pogled kroz prozor “plave planine”, što u prijevodu znači njegov naziv, prema plavičastoj nijansi koju sunce baca na brežuljke. No lokalci mu tepaju da je “voz igračka”, a vjerovatno ne postoji željeznica koja tako vjerno slijedi dobru staru izreku da nije poenta u stizanju na odredište – nego užitku putovanja, prenosi punkufer.hr.
Porodice koje gužvaju glave na prozorima kako im ništa ne bi promaklo, uzbuđeno pljeskanje i vika kada voz uđe u mračne tunele te poneki “oooo” i “aaaa” nakon što se se priroda otkrije u punoj ljepoti iskustvo je za pamćenje. I doista, Nilgiri je poput vožnje zabavnim parkom kroz 16 tunela, 250 mostova i 208 serpentina planinama Sahyādrim, odnosno “Dobronamjernim planinama”. To indijsko gorje koje se proteže od sjevera prema jugu duž zapadnog ruba visoravni Dekan u zapadnom dijelu zemlje zbog iznimnih ljepota i vrijednosti zaštitio je UNESCO.
Sahyādri planine nastale su prije 150 miliona godina i imaju jedinstvene geomorfološke karakteristike, a jednako je jedinstven i voz koji njima prolazi jer putuje brzinom od oko 10 kilometara na sat. Rutu Mettupalayam-Ooty od 46 kilometara prolazi za otprilike pet sati. Vožnja prvom klasom košta oko 6,5 eura, a odlučite li se za manje luksuznu varijantu, bez jastučića na sjedištima, platit ćete upola manje.
Na putu ćete vidjeti Ooty, jednu od najstarijih planinskih željezničkih stanica u Indiji koja potiče još iz doba kada su se bogati Britanci ljeti skrivali od nesnosnih vrućina i zagušljivih ulica i odlazili na više nadmorske visine. Danas je Ooty prenapučen gradić s ostacima kolonijalizma koji se gubi u urbanom kaosu. Osim gradova, putnici vide i plantaže čaja s radnicima nagnutima nad lišćem, vodopade koje stvaraju monsuni, te ako imaju sreće i pokojeg bizona ili slona u šikari.
Na stanicama koje se izmjenjuju ljudi silaze kako bi prošetali i protegnuli noge ili fotografisali dolijevanje vode u parnu lokomotivu, sažvakali pokoji ljuti popečak i utažili žeđ vrućim čajem te nakon toga odspavali u ljuljajućem vozu kojem se nigdje ne žuri. (Tuzlanski.ba)
