Mona Lisa je vjerovatno jedna od najpoznatijih slika u istoriji zbog njenog očaravajućeg osmijeha.
Kada pogledate direktno u njene usne, možete primijetiti da je njen osmijeh vrlo blag, čak neprimjetan. Međutim, tek kada pogledate njene oči ili u kosu (istovremeno obraćajući pažnju i na usne) njen osmijeh postaje širi.
Zaista, dok naše oči klize Mona Lisinim licem, same prave pokrete koji animiraju njen osmijeh, prenosi B92. Ovi mehanizmi razlikovanja percepcije objekata na sredini i na marginama našeg vidokruga u naučnim krugovima nazivaju se “sukobom” centralne i periferne mrežnjače.
Slika Mona Lise i slika La Bella Principessa slikane na sličan način
Naime, u vizuelnom polju, centralno i periferno izazivaju različite reakcije u našem mozgu. Dok su neuroni zaduženi za centralni dio našeg vida usmjereni na vrlo mali dio sveijta (ali nam pružaju visoku rezoluciju), neuroni zaduženi za periferni vid primaju veći duo vizuelne scene.
Da Vincijev kod percepcije
Profesorica Margaret Livingston sa Harvarda prvi put je objasnila ovu pojavu kroz simulaciju. Ona je željela da sazna kako naš um doživljava Mona Lisu, a eksperiment je sproveden u Adobe Photoshopu.
Njeno rješenje misterije Mona Lisinog osmijeha je slijedeće: on postaje sve očigledniji kako slika postaje zamućenija.
Prema nekim procjenama, Leonardo da Vinci slikao je Mona Lisu u nekoliko slojeva: “sretno” lice preko “tužnog” i tako joj dao dimenziju koja se na prvi pogled jedva nazire, ali nas zauvijek zadržava omađijanim njenom ljepotom.
Alesandro Soranzo i Michael Newberry sa Shelfield Halam univerziteta na sličan način ispitivali su sliku pod nazivom La Bella Principessa, za koju je tek nedavno utvrđeno da ju je naslikao Da Vinci.
Studija objavljena u stručnom časopisu Vision Research utvrdila je da je slikana na sličan način kao Mona Lisa. (Tuzlanski.ba)
