Ponedjeljak, 21. Oktobar 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Razotkrio sistem kako pobijediti na lotu, a onda su ga kaznili

Godinama nisu imali pojma da je 16,5 miliona samo vrh sante, a nisu imali pojma niti kako je to izveo

Fajl je sletio na stol Roba Sanda jedva ispustivši zvuk. Uprkos tome što je sadržavao sve iz istrage koja je trajala već više od dvije godine, bio je debeo jedva dva centimetra.

“Sretan rođendan”, rekao mu je šef. Nije bio Sandov rođendan. Njegov šef, zamjenik glavnog tužitelja Iowe, Thomas H. Miller, išao je u julu 2014. u penziju nakon tri desetljeća progona svega od ubistava do prevara.

Zaposlio je Sanda nekih četiri godine ranije i učinio ga najmlađim tužiocem u deveteročlanom javnom advokatskom timu koji je pokrivao slučajeve dširom države.

Miller je sada predavao slučajeve svojim kolegama. Ovaj, koji se bavio sumnjivim listićem lutrije vrijednim 16,5 miliona dolara, bio je krcat slijepim ulicama. Istražitelji čak nisu bili sigurni niti da je kazneno djelo uopšte počinjeno. Najbliži trag nalazio se na DVD-u, dva snimka s nadzornih kamera na benzinskoj pumpi.

Sand je gurnuo disk u laptop i pritisnuo play. Muškarac je ušao u dućan na cesti u Des Moinesu. Bio je vikend poslijepodne, dva dana Božića. Kapuljača muškarčeve majice bila je navučena preko glave, skrivajući mu lice od obije kamere. Pod kapuljačom, činilo se da nosi bejzbolsku kapu. Preko majice nosio je crnu jaknu. Muškarac je zgrabio piće i dva hot doga. “Zdravo!”, vedro ga je pozdravio blagajnik. Muškarac mu je uzvratio tiho, načinom koji je Sandu djelovao poput: “Hell-ooooh.” (“Pakao-oooh”) “Par hot dogova?”, pitao je blagajnik.

“Da, gospodine”, odgovorio je muškarac tiho oborene glave. Muškarac je izvukao dva papira iz džepa. Bio je to par tiketa za lutriju Hot Lotto, igru prisutnu u 14 država i Washington DC-u. Igrač, ili kompjuter lutrije, odabrao bi pet brojeva od 1 do 39 i šesti broj, poznat kao “Hot ball”, između 1 i 19. Nagrada za pogodak prvih pet brojeva iznosila je 10.000 dolara. Ali za svih šest bila je puno veća. Rekordni jackpot iznosio je blizu 20 miliona dolara. Jackpot u doba snimanja videa približavao se rekordu, bilo je u igri 10.939.383 dolara. Blagajnik je uzeo ispunjene listiće. U 15.24 provukao ih je kroz terminal lutrije. Stariji muškarac sa štapom vukao se kroz odjel s frižiderima. Provezao se autobus. Blagajnik je vratio kusur. Kad je izašao vani, muškarac je skinuo kapuljaču, uklonio kapu, ušao u svoj SUV i odvezao se. Parkirno mjesto se presijavalo.

Tog poslijepodneva bilo je pahuljica uz vjetar. Mjesec dana od dobitka još se niko ne javlja Dvije godine slučaja, a to je bilo sve što su istražitelji imali. Sand je gledao video stalno i ponovo, pokušavajući uhvatiti svaki detalj: SUV, izgled muškarca, vjerovatno u 40-ima i 50 kilograma deblji, boju njegovog glasa. Sand je bio lovac dječjeg lica koji je zamijenio istraživanje prava na Harvardu za onaj na Univerzitetu Iowa. Imao je, činilo se, savršen background za ovaj slučaj; na faksu je pisao kodove za kompjutere i pružao je tehničku podršku, specijalizovao se za kriminal u odijelima. Njegovi posljednji slučajevi odnosili su se na prevare i krađe javnih službenika. Listić lutrije bio je uplaćen 23. decembra 2010. Šest dana poslije dobitni brojevi bili su: 3, 12, 16, 26, 33, 11.

Dan poslije Lutrija Iowe objavila je da je na dotičnoj benzinskoj pumpi uplaćen dobitni listić. No, i nakon mjesec dana od izvlačenja još uvijek se niko nije javljao. Lutrija je sazvala presicu. Zvonili su telefoni; deseci ljudi tvrdili su da su dobitnici. Neki su govorili da su izgubili listić. Drugi su govorili da im je ukraden. No, službenici lutrije imali su glavni dokaz koji nije bio dostupan javnosti: serijski broj dobitnog listića i video muškarca koji ga je uplatio. Jedan koji je zvao rekao je da mu je prijatelj stalno igrao lutriju, da je nedavno poginuo u saobraćajnoj nesreći i zar bi on sada trebao ići na groblje automobila kako bi kopao po olupini, tražeći listić? Tri mjeseca poslije izvlačenja lutrija je objavila podsjetnik. Tri mjeseca poslije još jedan.

  • Pa onda i još tri mjeseca poslije. “Bila sam uvjerena da se dobitnik nikada neće javiti”, kaže Mary Neubauer, potpredsjednica državne lutrije. Od 1999. imala je oko 200 dobitnika koji su dobili više od milion dolara. Nikada nije imala slučaj da neko dobije milion ili više, a da se nije javio. “Onda je došao taj 9. novembra 2011.”, rekla je. Muškarac imenom Philip Johnson, advokat iz Quebeca, nazvao je lutriju u Iowi i dao Neubauer tačan serijski broj dobitnog listića, 15-znamenkasti. Pitala ga je za dob, rekao je da je u 60-ima, prisjećala se. Kao i što je imao na sebi od odjeće kad je uplaćivao.

    Njegov opis sportske jakne i sivih flanelastih hlača nije se uklapao u ono što se vidjelo na snimku. A onda, u posebnom pozivu, priznao je da je lagao, rekao je da je pomagao klijentu koji se ne želi identifikovati. To je bilo protiv pravila lutrije koja traži da identitet bude javan. Johnston je natuknuo mogućnost da povuče zahtjev za dobitkom. Neubauer je bila sumnjičava.

    Zar anonimnost dobitnika koja bi bila vrijedna 16,5 miliona? Jednu godinu nakon izvlačenja i manje od dva sata prije 16.00 kada je isticao zakonski rok, predstavnici ugledne advokatske kompanije iz Des Moinesa pojavili su se u centrali Lutrije Iowe s dobitnim listićem. Kompanija je tvrdila da je listić pripadao trustu. Kasnije je lutrija saznala da je korisnik trusta korporacija iz Belizea čiji je predsjednik bio Philip Johnston, kanadski advokat. “To je naprosto smrdjelo na sve strane”, kaže Terry Rich, izvršni direktor Lutrije Iowe.

    Državni advokat i odjel državne policije Iowe za kriminalna istraživanja otvorili su slučaj. U intervjuu u Quebecu Johnston je rekao istražiteljima da ga je kontaktirao advokat iz Houstona Robert Sonfield. Johnston je uputio istražitelje i na poslodavca Roberta Rhodesa iz Teksasa. Istražitelji su se uputili tražiti obojicu i obojicu nisu pronašli. Ovi su uspjeli izbjeći ih. Do tog trenutka slučaj je završio na stolu Roba Sanda, 2014., slučaj koji je u uredu već bio na kultnom glasu.

    U to doba o slučaju su se zbijale crnohumorne šale: “Pronaći ćemo na kraju da je tip koji je kupio listić, ubijen”, govorio je Sand. “To će se na kraju dogoditi, to će biti slučaj o ubistvu.” Miller je Sanda uvodio u profesiju kao nekog od posebnog duha, kao nekoga kome je pravo u praksi bilo poziv. Sandov moral je ponekad bio tako čvrst da se Sand pokazivao nefleksibilnim. Njegov zet ga je nazivao “Mali Isus”. Sand je odrastao u Decorahu na sjeveroistoku Iowe, kao sin ljekara u malom gradu koji još uvijek dolazi na poziv. Sand je posebno pikirao na progon kriminala u visokim krugovima jer se nije htio fokusirati na kriminal iz očaja nego na kriminal iz pohlepe.

    “Zločini protiv zahvalnosti”, zvao ih je tako. Imao je jedino onaj video i odlučio ga je javno objaviti. 9. oktobra 2014., 46 mjeseci nakon uplaćivanja listića, njegov ured objavio je 74 sekundi dug video. Nekoliko dana poslije, u Maineu, jedan radnik u Lutriji Mainea otvorio je mail koji mu je poslao šef. Radnik je prepoznao poseban glas u videu. Bio je to muškarac koji je proveo jednu sedmicu u uredima Lutrije Mainea nekoliko godina ranije, provodeći sigurnosnu reviziju.

    Pa, on nikada nije nosio kapuljaču!

    U Des Moinesu, web stručnjak Lutrije Iowe prepoznao je glas također. Pripadao je čovjeku koji je radio s njima godinama. Recepcionerka jednog drugog ureda lutrije pozvala je svoju kolegicu Noelle Krueger da i ona posluša. “Zašto slušam video ili snimku Eddieja?”, pitala je Krueger. Mislila je na Eddieja Tiptona, direktora za informatičku sigurnost Međudržavne udruge lutrija. Organizacija je pratila lutrije u 33 države plus DC, Puerto Rico i Djevičanske otoke.

    Imala je centralu u predgrađu Des Moinesa. Među igrama koje je pratila bio je i Hot Lotto. Eddie Tipton je odrastao u ruralnom Teksasu, ali dok su mu braća i sestre bivala vani, on je provodio vrijeme u sobi za kompjuterom. Bio je od paranoičnog soja koji rijetko plaća kreditnim karticama, bio je zabrinut da mu ko ne otme identitet. Ali je uvijek htio da ga ljudi vole. Kad bi neki kolega bio loše volje, on bi mu prišao, potapšao ga po ramenu i rekao: “Samo želim da znaš da sam ti prijatelj.” Sagradio je kuću površine 446 metara četvornih, vrijednu 540.000 dolara u kukuruzištu južno od Des Moinesa.

    Kuća je imala pet kupaonica i veliki podrum, uključujući i stol za biljar, stol za shuffleboard, kućno kino stadionskih dimenzija, prostor koji je planirao pretvoriti u teren za košarku… Prijatelji su se pitali što će mu tako velika kuća i kako ju je sebi uspio priuštiti uz platu od samo 100.000 dolara godišnje. A Tipton bi im govorio da je usamljen i da više od svega želi porodicu. Zato je sve uložio u kuću koju namjerava napuniti suprugom i djecom. Ali prava partnerica nikako nije dolazila. Umjesto toga je organizirao božićne zabave, zvao prijatelje u posjetu.

    Porodica u Teksasu redovno ga je posjećivala. Život mu se vrtio oko posla. Pisao je za kompaniju software i održavao stranice na internetu. Održavao je firewall i sigurnost stranica, a i nadgledao je sigurnost igara na sreću u skoro 30 drugih država. Radio je po 60 sati sedmično i ostajao u uredu do 23 sata. Kad je njihov šef za sigurnost Ed Stefan pogledao video, nije htio vjerovati. Bio je to Eddie, kojega je poznavao još od doba studija na Univerzitetu u Houstonu.

    Stefan je upoznao svoju suprugu tokom njegove i Eddiejeve vožnje motociklima kroz Teksas. Tipton mu je bio na vjenčanju. Stefan mu je pronašao posao. Kupili su skupa zemljište i podigli kuće. Čak su dijelili i zajednički patent kompjuterske sigurnosti u lutriji. Nije mu bilo jasno zašto je Eddie imao na snimci kapuljaču. “On nikada nije nosio kapuljaču”, razmišljao je. Bilo mu je mučno u stomaku.

  • Kasnije je Stefan rekao istražiteljima da se osjećao kao da je otkrio da mu je majka bivša ubica. Osjećao se izdanim. Jason Maher je bio još jedan prijatelj i kolega koji nije htio vjerovati u ono što vidi. Susreli su se u japanskom restoranu u okolici grada u koji su poslije često išli skupa. Tipton se priključio Maherovom internetskom igračkom klanu u World of tanks. Tipton je predložio Maheru da se prijavi za posao u lutriji kao inženjer za mreže. Maher je govorio da “Tipton ima zlatno srce”. Te večeri Maher je sjeo, smatrao je da nešto mora biti krivo, skinuo je sav potreban softver i sa snimke izolovao glas.

    Uporedio je s glasom Tiptona koji je ostao na nadzornim kamerama u njegovom domu. “Poklapali su se sasvim u svemu”, rekao je Maher. Potom je otišao u dućan gdje je uplaćen listić, izmjerio je sve pločice na podu, visinu polica, razmak između vratnica, sve. Potom je to uporedio s veličinom ruku, stopala, visinom čovjeka koji je bio na videu. “Kad FBI dođe htio sam biti u stanju da im kažem da to nije bio Eddie. A kad sam sve to učinio, to je bio Eddie.” U novembru 2014. istražitelji su ušli u Tiptonov ured.

    Pitali su ga koga zna u Houstonu. Rekao im je za porodicu, majku, sestru i braću, uključujući Tommyja, bivšeg zamjenika šerifa. Nije spomenuo Roberta Rhodesa koji je poslao dobitni listić u pravništvo. A onda su mu prekopali po LinkedIn profilu i pronašli da je Tipton bio zaposlen u Rhodeovoj kompaniji za software u Texasu, da je damo šest godina bio jedan od šefova. Zapravo su čak i ljetovali. Uhvatili su ga u januaru 2015. i optužili ga za prevaru. Pola godine poslije Rob Sand je rekao na sudu: “Ovo je klasična priča insajderskog posla. Čovjek od niza vrlina na poslu nije smio igrati lutriju, nije smio dobiti, kupuje listić, dobiva i prosljeđuje ga prijateljima preko nekoga s kim nema veze. No, ova priča ima obrat za 21. stoljeće.”

    Tužitelji su znali da je Tipton kupio listić, video je odao njegov glas koji su kolege prepoznali. Pa i razgovori na telefon otkrivali su da je tog dana bio u gradu, ne na odmoru izvan grada kako je tvrdio, te da je 71 minutu razgovarao s Robertom Rhodesom, čovjekom koji je imao listić kod sebe. Istražitelji su zaključili da je namjestio lutriju.

    Šta nije u redu s tvojim novcem?

    Ali kako? Jason Maher je rekao da se Tipton zanimao za zloćudni software koji se može instalirati pomoću flash drivea kako bi preuzeo kontrolu nad kompjuterom, prikrivajući svoje postojanje sve dok se poslije sam ne izbriše. Sand je teoretizirao da je Tipton ušao u sobu za izvlačenje brojeva šest sedmica prije velikog jack pota i na taj način upao u jedan od dva kompjutera koji su izvlačili brojeve. I na taj način odabrao je izvučene brojeve od 29. decembra 2010.

    Tiptonov advokat Dean Stowers nazvao je to „teorijom nemoguće misije”. Rekao je da je teorija smiješna. Njegov konačan argument pozivao se na citat Alberta Einsteina: „Logika će vas odvesti od A do B. Mašta će vas odvesti bilo gdje.” No Sand je njegovo fiksiranje na komplikovanu teoriju o zloćudnom softwareu nazvao diverzijom. Sand je poroti rekao da se fokusira na to da je Tipton lutriju mogao namjestiti mnoštvo načina: On je napisao kod. Imao je pristup nasumičnom generatoru brojeva.

    Ne morate razumjeti tehnologiju za osuditi ga, govorio je. Dovoljno je da shvatite skoro na nemoguću koincidenciju da šef sigurnosti lutrije kupuje listić, da listić bude dobitan i da on na kraju završi kod njegovog najboljeg prijatelja. Tužilaštvu je bilo dovoljno samo to da dokaže da je ovaj pokušao kupiti listić ilegalno, kao zaposlenik višedržavne lutrijske organizacije, i da je pokušao podići dobitak prevarom.

    Porota ga je proglasila krivim 20. jula 2015. Na kraju je dobio 10 godina zatvora s mogućnošću žalbe. No, Vrhovni sud je presudu poništio u jednoj tački, onoj da je petljao po opremi lutrije, te je slučaj vraćen na općinski sud. Šest sedmica nakon presude Sand se vratio za svoj stol. I dalje je razmišljao o Tiptonu. Znao je da su kriminalci u odijelima u pravilu takvi da ne budu uhvaćeni u prvom kaznenom djelu.

    Posebno je sumnjao zato što je njegov advokat tražio ubrzano suđenje, u 90 dana, što je neobično jer mu je to davalo manje vremena za pripremu odbrane. Osjećao je da toga ima još. Jednog jutra zazvonio mu je telefon u uredu, iz Teksasa. Tip iz La Grangea rekao mu je u slušalicu: “Jeste li znali da je Eddiejev brat Tommy Tipton osvojio jackpot prije možda 10 godina?” Richard Rennison primio je poziv u svoj uredu u Texas Cityju, lučkom gradu u Zaljevu Galveston. Sand je zvao zbog istrage od prije 10 godina koja se završila ničim. A slučaj je i dalje ostao u pamćenju Rennisona. Čovjek po imenu Tom Bargas nazvao je početkom 2006. pravosudna tijela sa sumnjivom pričom.

    Posjedovao je 44 dućana širom Teksasa s opremom za vatromet. Dvaput godišnje, za Dan nezavisnosti i nakon Nove godine, morao je prebacivati ogromne količine novca, više od pola miliona dolara odjednom. Oko Nove godine nazvao ga je izvjestan muškarac i rekao mu: „Imam pola miliona dolara kojih bih htio zamijeniti za tvoj novac.” “Šta nije u redu s tvojim novcem?”, pitao ga je Bargas. Bila je riječ o nekakvom sucu najnižeg ranga i Bargas se pitao što s toliko puno novca radi čovjek koji zarađuje oko 35.000 dolara godišnje.

    Nazvao je šerifa i policiju, koji su potom zvali FBI. FBI mu se javio. Opremili su ga opremom za prisluškivanje, dobio je kovčeg sa 450.000 dolara državnog novca. Zamijenio je 100.000 korištenih novčanica iz opticaja za 100.000 sasvim novih. FBI-u je to bilo sumnjivo kao korupcija u javnom sektoru.

    Nekoliko mjeseci poslije Rennison je dobio poziv od šerifa iz La Grangea. Ovaj se smijao do iznemoglosti jer je sumnjivi sudac završio u bolnici polomljenih nogu nakon pada od metara sa stabla. Lovio je Bigfoota. Rennison je otišao porazgovarati s njim kad su ga otpustili iz bolnice. Čovjek je bio član Organizacije istraživača Bigfoota. Rekao je da dobio na lutriji u Coloradu na jednom od putovanja u lov na Bigfoota, te da je tih 568.990 dolara htio tajiti od svoje supruge. Zato je njegov kolega umjesto njega podigao dobitak, zvao se Alexander Hicks, u zamjenu za 10 posto dobitka.

    Samo, Hicks je bio, ispostavilo se, mrtav. Taman kad su pomislili da imaju prvo ubistvo u tom slučaju, ispalo je da je ovaj umro od raka. Istražitelji su krenuli detaljno prikupili su podatke o svim dobitnicima lutrije iz organizacija koje su potpadale pod mrežu za koju je radio Eddie Tipton. Sve su ugurali u excel tablicu, oko 45.000 listića. Potom su pretresli Tiptonove Facebook prijatelje, izvukli telefonske razgovore i tražili poklapanja. Uočili u septembru 2015. da je lutrija iz Wisconsina 2008. isplatila 783.257 dolara čovjeku iz Teksasa Robertu Rhodesu koji je tražio da novac prebace na račun njegove firme. Izvlačenje je bilo 29. decembra 2007. istog dana kada je u Iowi izvučeno onih 16,5 miliona dolara tri godine poslije.

    A Rhodes je bio Eddiejev najbolji prijatelj. Sand je stalno kopao po laptopu.

    Na kraju su pronašli trag u softwareu

    Uočio je Kylea Conna iz Teksasa koji je na lutriji u Oklahomi dobio 644.478 dolara. Tommy Tipton je imao tri prijatelja Conna na Facebooku. Sand je usporedio telefonske pozive jednog i drugog i pronašao vezu. Istražioci su uhvatili i to da su u Kanzasu dva listića, s dobicima po 15.402 svaki, uplaćeni 23. decembra 2010., istog dana kad je i Iowi Eddie uplatio svoj listić. Pa su istražili telefonske pozive i našli da je tog dana on vozio kroz Kanzas prema Teksasu na odmor. Jedan od listića je bio na ime Christophera MyCoulskeyja, drugi na ime žene iz Iowe Amy Warrick. Oboje su bili Eddiejevi prijatelji. Jednoj jutra su joj pokucali na vrata. Rekla je da je njena veza s Eddiejem bila platonska nakon jednog dejta.

    Tipton joj je rekao da on ne može podići dobitak zbog svog posla. Pa joj je ponudio bitan dio dobitka ako ga ona podigne. “Svi ti ljudi dobili su ponudu da učine nešto što je pomalo sumnjivo, ali nije ilegalno”, rekao je Sand. Istražitelji su sada imali šest slučajeva. Ali je ostalo pitanje, kako je on to učinio? Sve dok nisu istražitelji u Wisconsinu otkrili da u skladištu imaju kompjuterske generatore koji su se koristili 2007. za jackpot, iz doba kad je Robert Rhodes osvojio skoro 800.000 dolara.

    Wisconsin je unajmio stručnjaka Seana McLindena kako bi istražio diskove koji, za razliku od onih u Iowi, nikada nisu pobrisani. 7. januara 2016. David Mass, pomoćnik glavnog državnog pravnika iz Wisconsina, nazvao je Sanda i rekao mu da pogleda mail. Tamo se nalazio dokument sa 21 retkom “pseudokoda”, takvog koji je bio dovoljno mali da ne izazove sumnju, da ga se ne može pronaći osim ako se zna tačno šta se traži. Bilo je to dovoljno za nagodbu s Tiptonom. On je priznao, a u zamjenu je rekao kako tačno lutrije mogu unaprijediti svoju sigurnost.

    Tiptonov program zvao se QVRNG.dl: Quantum Vision Random Number Generator. Tipton je rekao da mu plan uopšte nije bio da se obogati, nego da pokuša probiti sistem. Samo onda… „To mi je bilo kao, uh, pa ja to mogu, od toga se može i živjeti. Da je bila riječ o nečem poput mafijaškog posla, ja bih im dao to, a oni bi na sve strane osvajali lutriju.

    Niko ne bi znao. Ali, ja nemam veze s mafijom. Ne znam nikoga. Davao sam dobitke prijateljima i porodici”, priznao je. A sve je počelo prije više od jednog desetljeća kad se u firmi susreo s jednim službenikom koji je bio liberal i s kojim se uzajamno zadirkivao jer je Tipton bio konzervativac. „Hej, jesi li unutra ugurao kakve tajne brojeve”, rekao mu je ovaj. „Kako to misliš?”

    „Pa, znaš, ti možeš upisati koje god želiš brojeve jer ti si onaj koji piše software.” Tako je došao do prve ideje. Ideja je rasla, pa je pomislio da bi baš mogao pokušati. Bio je to jednostavan kod, dijelom kopiran s interneta, ubačen od strane čovjeka koji je bio zadužen za sigurnost sistema organizacije koja je vodila više od 30 lutrija širom SAD-a.

  • A kako kompjuteri tih lutrija nasumično generišu brojeve?

    Naprosto su povezani s Geigerovim brojačem koji mjeri nivo radioaktivnog izotopa u zraku, Americija 241. Očitanja su u dugim brojčanim kodovima koji kompjuteri propuštaju kroz algoritam koji ta očitanja pretvaraju u brojeve lota i to je to. Tiptonov dodatni kod radio je pak to da je, u dane kad je to Tiptonu odgovaralo, oko praznika, kad ne bi bio na poslu, umjesto nasumičnog broja iz očitanja iz Geigerovog brojača, ubacivao unaprijed odabrani broj koji je algoritam onda pretvarao u dobitnu kombinaciju.

    Umjesto skoro 11 miliona mogućih kombinacija, na taj način je ispadalo samo njih nekoliko stotina. To niko nije znao osim Tiptona. Prvi put je to učinio za izvlačenje lutrije u Coloradu 23. novembra 2005. Napisao je sve moguće kombinacije i poslao svom bratu. “Ako želiš imati šansu dobiti, moraš odigrati sve ove kombinacije”, rekao mu je. Rekao mu je da nije siguran, ali da je to plod njegovih analiza. Tako je krenulo. Na sudu se nagodio da mu brat dobije samo 75 dana zatvora. Sebe je pak opisao u stilu Robina Hooda.

    Novac je davao ljudima kojima je trebao. Brat mu je imao petero djece. Prijateljica mu se upravo zaručila. “Ja nisam trebao novac”, rekao je. Sudac je primijetio da Tipton racionalizuje svoje postupke, da misli da to nije bilo ilegalno, nego da je samo koristio rupu u sistemu. Tipton je govorio da se to nije puno razlikovalo od trgovine pomoću povjerljivih informacija. Njegov advokat rekao je da je to suštinski poput brojanja karata u kockarnici.

    Nije pištoljem pljačkao kazino, samo je varao kuću. Tužiteljstvo je tvrdilo da se on ne razlikuje od običnog lopova, s jedinom razlikom što je u ovom slučaju on dobio ključeve dućana sa slatkišima. Tipton je ustrajao na tome da je u sve krenuo iz puke radoznalosti i da je sa iznenađenjem shvatio da mu je uspjelo, da je kod ubacio samo jednom. A kad je kod odobrilo nadležno tijelo, kod se proširio po mašinama širom zemlje. Tokom suđenja Sand se s njim rukovao. Iz poštovanja. A na kraju suđenja Tipton je dobio 25 godina zatvora uz obavezu da vrati 2,2 miliona dolara.

    Prema zakonima u Iowi, to znači da može očekivati da se na uslovnoj slobodi nađe nakon odsluženih sedam godina. A Sand, nakon rješavanja tog slučaja, nekoliko mjeseci poslije, dao je otkaz. Rekao je da se želi kandidovati za državnog inspektora kako bi istraživao vladine zloupotrebe i prevare. “Nisam mogao u to krenuti prije nego što rasvijetlim ovaj slučaj. Rješavanje toga za mene nije bilo zadovoljenje, nego oslobađanje.” (Express.hr)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , ,