Rehan Staton se morao buditi svako jutro u 4 ujutro da bi radio kao sakupljač smeća.

Odabrao je posao umjesto fakulteta kako bi idržavao oca i brata. Otkako ih je mama napustila, borili su se da sastave kraj s krajem. Čini se da se situacija u kojoj se našao odredile njegovu sudbinu, ali ove godine primljen je na 5 različitih univerziteta, uključujući Harvard, piše Bright Side.

Nakon što je njegova mama napustila zemlju kada je Rehan imao 8 godina, u kući ponekad nisu imali hranu ni struju.

Rehan je kazao da je njegovo djetinjstvo bilo prilično sretno do njegove 8. godine. U toj dobi majka je napustila njega, brata i oca i preselila se natrag u Šri Lanku. Priznaje da je bio premlad da bi u potpunosti shvatio što se dogodilo, ali znao je da je to loše, prenosi Tuzlanski.ba.

Tada su se teška vremena nastavila jer je njegov otac ostao bez posla i počeo raditi 3 posla u isto vrijeme da izdržava svoje dječake, ali ipak, ponekad porodica Staton nije imala šta jesti i nije mogla platiti račune za struju. Rehan se sjeća da su mu ocjene odmah počele padati. Bio je perspektivni sportaš, ali ozljeda je slomila nadu u svijetlu budućnost. Kako je Rehan odrastao, postao je jako zaljubljenik u kondiciju, borilačke vještine i boks – pobjeđivao je na državnim i međunarodnim takmičenjima i to je održavalo dobre ocjene. U srednjoj školi imao je izvrsne šanse da postane profesionalni bokser i prijavi se za stipendiju sve dok ga ozbiljna ozljeda ramena nije natjerala da odustane od te nade i odloži rukavice.

Porodica Staton nije imala zdravstveno osiguranje, pa Rehan priznaje da je u to vrijeme bio shrvan. Svaki fakultet na koji se prijavio odbio ga je zbog loših ocjena. Nije imao drugog izbora nego da se zaposli, a Bates Trucking & Removal smeća angažirao ga je kao sanitarnog radnika. Kolege su ga ohrabrile da ne odustaje od svojih snova.

Zarađivanje novca za izdržavanje porodice postao je njegov glavni zadatak i Rehan se bavio svojim poslom, na kraju zbliživši se sa svojim kolegama. Rehan je rekao da su ga njegovi saradnici jedini razveselili i rekli mu da može biti neko.

Sin vlasnika kompanije, Brent, pomogao je Statonu da stupi u kontakt s profesorom Bowie State Universityja koji je bio ljubazan da revidira njegove greške u prijavi i da mu savjete. Srećom ubrzo je primljen na univerzitet i započeo je njegov akademski život. U Rehanovoj trećoj godini otac je doživio moždani udar i Rehan je ponovo počeo raditi kako bi pomogao platiti očeve medicinske račune dok je studirao u školi. Balansiranje posla i fakulteta nije bilo lako, rekao je Rehan, jer se želio prijaviti na pravni fakultet i trebao je dobiti dobre ocjene. Nakon što je Staton završio dodiplomski studij, počeo je raditi za nacionalnu konsultantsku firmu u Washingtonu.

Dok je radio puno radno vrijeme, mladić je cvjetao, bio je predsjednik univerzitetskih organizacija, njegov brat Reggie također je bio student, ali je odlučio napustiti posao s punim radnim vremenom u kompaniji za smeće kako bi mogao zaraditi novac za izdržavanje Rehana i oca. Reggie je priznao da se ta žrtva isplatila i da je njegov brat njegov heroj i da mu je sve.

Nakon diplome, Rehan se prijavio na pravni fakultet i primio je svoja pisma o prihvatanju u martu. Takođe je primljen na pravne fakultete na Univerzitetu Columbia, Univerzitetu Pennsylvania, University of Southern California i Pepperdine Law. Nije samo Rehan već cijela porodica ušla na Harvard.

Budući da je nekoliko puta bio odbijen, bio je nervozan zbog otvaranja e-pošte s Harvarda – malo je znao da je to pismo s prihvatanjem. Staton kaže da je to bio najnerealniji trenutak u njegovom životu, a budući da je sve vrijeme bio s ocem i bratom, osjećao se kao da je cijela porodica Staton upisala pravni fakultet na Harvardu.

Što se tiče sada, Rehan je ove jeseni započeo internetske satove. Studira iz svog rodnog grada Bowiea, gdje se može brinuti o svom ocu nakon moždanog udara. Podijelio je da tu podršku želi prenijeti na druge mlade ljude kroz fakultetsko savjetovanje i podučavanje. Rehan je dodao da cijeni svoje vrijeme radeći kao sakupljač smeća, jer se nikada u životu nije osjećao podržanijim. (Tuzlanski.ba)