Mumija predstavlja ostatke preminule osobe (a ponekad i životinja, poput mački ili ibisa) čije su koža i neki unutrašnji organi sačuvani, što zbog utjecaja okoliša u koji je položeno tijelo, što zbog namjernih radnji sprovedenih nakon smrti nad tijelom.
Najpoznatije mumije koje su prirodno očuvane, bez intervencije čovjeka, jesu tijela koja su pronalažena po različitim tresetištima širom svijeta. Kiselost sredine i nedostatak kisika učinili su svoje te tako ova tijela imaju sačuvanu kožu, unutrašnje organe, odjeću. Sama tijela su poznata u nauci kao “tijela iz tresetišta” (“bog bodies”). Jedna od najpoznatijih ovakvih mumija jeste Tollundski čovjek koji je živio u predrimskom željeznom dobu, otprilike oko 4000. godine p.n.e.
Prve mumije
Najstarije danas poznate mumije koje su namjerno mumificirane stare su nešto više od 9.000 godina i to su Chinchorro mumije pronađene na sjeveru Čilea. Najstarija datira iz otprilike 7020. godine p.n.e. (tzv. Acha čovjek) i nastala je prirodnim putem, s obzirom na to da se radi o ekstremno suhom regionu svijeta. Međutim, oko 5000. godine p.n.e. ljudi iz Chinchorro civilizacije počinju mumificirati svoje mrtve. Tako, oko 29% Chinchorro mumija je nastalo prirodnim putem, dok je ostatak intencionalno mumificiran. Za Chinchorro kulturu je karakteristično da su mumificirali sve pripadnike porodica i plemena, bez obzira na status, za razliku od egipatske kulture u kojoj su mumificirani samo oni sa visokim ili višim statusom.
Ipak, najviše nas fasciniraju egipatske mumije. Najvjerovatnije su prve egipatske mumije nastale prirodnim putem, kada bi vruć pijesak doslovno isušio tijela. Međutim, kako je u egipatskoj civilizaciji i religiji napredovao koncept zagrobnog života, tako su se razvijale i tehnike mumificiranja, dok konačno nije nastao proces kakav se danas obično opisuje u literaturi.
U početku su tijela obmotavali zavojima natopljenim voskom, međutim, takva tijela bi brzo trunula jer su se u tijelu zadržavale tjelesne tekućine i organi. Nije prošlo dugo vremena da drevni Egipćani shvate kako proces dekompozicije i truljenja započinje iznutra. Nisu znali za proces autolize, kada se enzimi, koji razaraju tkiva, oslobađaju iz stanica – doslovno, tijelo samo sebe počinje “jesti”. Ovaj proces započinje u crijevima, a u kombinaciji sa djelovanjem bakterija prirodno dovodi do raspadanja nekoliko mjeseci nakon smrti. Zbog toga su egipatski sveštenici počeli sa praksom vađenja organa. Smatrali su da je najvažniji organ srce i često bi srce, umotano u zavoje, ostavljali u tijelu, dok bi sve ostale organe, osim mozga i bubrega, vadili i odvajali u posebne, ukrašene posude koje su spremane zajedno sa tijelom pokojnika.
Pitate se šta su radili sa bubrezima i mozgom? Drevni Egipćani su smatrali da ovi organi nisu prijeko potrebni pokojniku “na onom svijetu”. Naime, ulogu ovih organa nisu razumjeli. Sam mozak bi svećenik vadio komadić po komadić posebnom tankom špatulicom i to kroz nos, nakon što bi čekićem i dletom probili put kroz sitastu kost u nosu.
Posebno važno otkriće za pripremu tijela bilo je otkriće natrona – smjese natrijum karbonata i natrijum bikarbonata koja se prirodno javlja u prirodi i ima svojstva da izvlači vlagu. U natronu bi leš ostavljali 17 do 40 dana, kako bi se dobro isušio. Natron nije previše mijenjao boju kože i to mu je bila još jedna prednost u procesu mumifikacije.
Antiseptici i balzamovanje
Tijelo iz kojeg su izvadili unutrašnje organe ispirali su palminim vinom: alkohol bi djelovao na bakterije u lešu. Korištenje mirisnih smola bi dalje doprinijelo očuvanju ostataka tijela, s obzirom na to da neke od biljaka, biljnih smola i ulja koja su sveštenici koristili imaju antiseptično dejstvo. Truplo su punili uljima i ostavljali tako da stoji nekoliko dana. Na kraju, ispiranjem ulja, isprali bi se i ostaci organa. Praktično, truplo se sastojalo od skeletnih mišića, kostiju i kože, bez drugih mekih tkiva. Te šupljine bi poslije ispunili različitim materijalom, kako bi se sačuvao oblik tijela.
Idući korak u procesu je zapravo balzamovanje. Tijelo bi se premazivalo smolama i onda umotavalo u zavoje. Umotavanje u zavoje je bio dug proces, koji bi trajao otprilike dvije sedmice, a za koji je ponekad bilo potrebno oko 350 kvadratnih metara zavoja. Uvijanje bi započinjali od prstiju, uvijajući svaki prst posebno, zatim ruke, pa glavu i trup. Kada bi zamotali sve dijelove tijela, onda bi pristupili umotavanju u još jedan sloj zavoja preko čitavog tijela. U tom procesu su umotavali i razne amulete protiv čini.
Međutim, milenijumima, svašta se nakupljalo na tim mumijama. Na njima je pronađen i Aspergilus niger, buđ, čije spore i komadići vrlo lako mogu dospjeti u vazduh ako se mumije pomjeraju. Iz zraka – dospijevaju u pluća. Kako ove gljivice i njihove spore sadrže toksine, mogu biti opasne po zdravlje, naročito ljude sa oslabljenim imunitetom. Postoje teze kako su upravo ove gljivice glavni razlog legendarnog “prokletstva mumije”. (Tuzlanski.ba)
