Ponedjeljak, 2. Avgusta 2021.
Tuzlanski.ba logo

Priča o profesoru koji nije znao da čita i piše: To je bila sramota za mene, državu i školu

Preuzmite sliku

Zamislite na trenutak da u prodavnici ne možete da pročitate sastojke na ambalažama namirnica ili da ne možete da provjerite elektronsku poštu, da platite račune ili čak da odgovorite na običnu SMS poruku. Kakav bi bio naš život kad ne bismo vladali vještinama tako jednostavnim kao što su čitanje i pisanje?

Evo priče o osobi koja je radila mnogo godina u jednoj školi potpuno nepismena.

Otkad John Corcoran zna za sebe, čitanje mu nikada nije bilo lako. Slova su uvjek mijenjala mjesta a suglasnici i samoglasnici bili su za njega isto. U školi je sjedio nepokretno i mirno u svojoj klupi pokušavajući svom snagom da postane nevidljiv.

Možda bi njegov život bio drugačiji, ali pedesetih godina prošlog vijeka niko nije znao za disleksiju. U drugom razredu je zauvijek zaveden kao mentalno zaostao, a u trećem razredu su ga kažnjavali kada je odbijao da čita. Tako su prolazile njegove školske godine. „Sjećam se da sam, kada sam imao osam godina, molio Boga da sjutradan kada dođe red na mene da čitam budem u stanju to da uradim“, navodi on, prenosi bankar.me.

Kako bi sakrio svoju nepismenost, Corcoran je počeo da se ponaša loše, zbog čega su ga uvjek izbacivali iz učionice i davali mu jedinice na testovima. „Predavao sam tuđe radove, krao testove i tražio drugovima da urade domaći umjesto mene. Nisam razumio šta je tamo pisalo ali sam znao da nemam drugog izbora.“ Na ovaj način, uz prevare, uspio je da završi školu i maturira 1956. godine.

Otkrilo se da je dobar u košarci i to mu je omogućilo da bude primljen na fakultet gdje ga je čekala sportska stipendija i mjesto u košarkaškoj ekipi. Studije na fakultetu postale su pravi izazov i morao je da usavrši svoj talenat za pretvaranje. Uvjek je prikupljao informacije o profesorima, koja pitanja obično daju. Prelazio je hemijskom preko stranica sveske praveći se da piše, a onda ih je cijepao i bacao kako niko ne bi saznao da ne zna da piše. Satima je gledao knjige praveći se da čita.

Koristeći se različitim trikovima, uspio je da završi fakultet, pa čak i da postane „diplomirani profesor engleskog jezika“. U tadašnje vrijeme bilo je manjka profesora: tako je John  postao profesor koji ne zna da čita i piše. Svakog dana bi u učionici rekao nekom učeniku da čita zadatke iz knjige a potom da piše na tabli. Davao im je standardne testove koje je mogao da pregleda stavljajući preko njih papir koji mu je služio kao šablon. „Pošto sam bio profesor, zaista mi je bilo teško kad pomislim da ne znam da čitam. To je bila sramota za mene, za državu i za školu“, priča John.

Godine 1965. je upoznao svoju buduću suprugu Kejti. Povjerio joj je svoju tajnu: „Moram nešto da ti ispričam“, rekao joj je prije venčanja, „ne znam da čitam“. Cijeli njihov zajednički život, ona je čitala i pisala papire i pisma umjesto Johna… Zašto ga nije naučila? Zato što je on bio siguran da niko ne može da mu pomogne.

Posle nekog vremena, kupio je kuću i iznajmio je, zatim još jednu i još jednu. Jedno vrijeme mu je posao išao dobro sve dok ga sreća nije izdala i posao je propao, ostavivši mu gomilu dugova. Na jesen 1986, kada je napunio 48 godina, on je založio svoju kuću kako bi platio dio dugova, a onda je otišao u gradsku biblioteku koja je organizovala radionicu čitanja, prišao je ženi koja je za to bila zadužena i rekao joj: „Ne znam da čitam“. I zaplakao.

Koristeći jedan fonetski metod, polako i strpljivo, slovo po slovo, naučili su ga sva slova. Godinu dana kasnije, njegov posao je ponovo živnuo a John je učio da čita. Pokušavao je da čita sve što ima riječi: knjige, novine, časopise, rečenice na ambalažama prehrambenih proizvoda… Čitanje je bilo tako divno, poput pjevanja.

Jednog dana shvatio je da može da uradi ono što je trebalo da uradi prije 25 godina. Na tavanu je pronašao kutiju punu prašine, otvorio ju je, izvadio iz nje gomilu požutjelih papira i pročitao pisma svoje supruge, koja mu je pisala kada su se tek upoznali. U njima, Kejti mu je govorila koliko ga voli.

Na jednoj konferenciji u San Dijegu, govoreći pred dvije stotine zapanjenih preduzetnika, John Corcoran je rekao da je vodio posao a nije znao da čita i piše. Postao je član opštinskog savjeta za borbu protiv nepismenosti, pa čak i autor dvije knjige: „Profesor koji nije znao da čita“ i „Put ka pismenosti“, a takođe je osnovao i fondaciju koja se bavi podučavanjem osoba koje ne znaju da čitaju i pišu.

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje