U borovoj šumi kod Nirnberga su najprije djeca napravila kućicu za vilenjake. I sljedeći put zatekli još kućica. Vilenjakovo se sad proteže na površini poput fudbalskog terena, i ima svoju internet-stranicu.
Jednog dana početkom novembra je Zilke Zauer toplo obukla svoju djecu, uzela još par komšijske djece, i povela ih u šetnju šumom. Zgodno da se odagna sumornost pandemije i lokdauna. Zauer dobro poznaje šume između Hitmansdorfa i Egersdorfa nadomak Nirnberga, jer tu je odrasla.
U borovoj šumi su djeca došla na ideju na koju djeca, to zna svaki roditelj, često dolaze u šumi – da naprave kućicu u skladu sa svojim mogućnostima. Naslonili su nekoliko grančica na stablo, napravili krov od otpale kore, poredali mahovinu. Kućica za vilenjake, rekla su djeca.
Kada je Zilke Zauer nekoliko dana kasnije šetala šumom, imala je šta i da vidi. Vilenjačka kućica je još stajala – i dalje nenaseljena – ali je pored nje neko napravio još četiri slične. Krajem novembra su ona i djeca donijeli minijaturna božićna stabla i figure vilenjaka da nasele kućice – a tamo ih je bilo još više nego prošli put, prenosi N1.
Selo dobija ime
„Tad smo znali da se nešto dešava“, sjeća se ova majka koja radi na obližnjem Univerzitetu Erlangen-Nirnberg. „Kad smo donijeli božićne ukrase, to je izgleda ohrabrilo druge ljude. Jer, kad smo sljedeći put došli, tu je bilo pravcato vilenjačko selo. U nekim kućercima za vilenjake čak je bio i minijaturni namještaj!“
Tu je već bilo vrijeme da selo dobije ime, pa je Zauer okačila mali znak sa natpisom Elflingen, što bi u slobodnom prevodu bilo Vilenjakovo.
Pošto je stvar postala ozbiljna, a naselje dalje raslo, Zauer je popričala sa poljoprivrednikom kojem pripada taj dio šume. On je rekao da sve zna i da nema problema sa vilenjačkim selom. Zilke Zauer je obećala da će uklanjati ukrase od plastike ili drugih neprirodnih materijala koji se tamo nađu.
Magija ni iz čega
Sada u Vilenjakovu, na površini približnoj fudbalskom terenu, stoji stotinak kućica za mala čudesna bića iz šume. Od malenih koje ne prelaze petnaestak centimetara, sve do dvospratnica visine djeteta. Svaka kuća je jedinstvena.
Vilenjaci su čak dobili puteljke, igralište, pećinu i štalu za konjiće. Onamo vaspitačice na izlet dovode djecu iz obližnjih vrtića, porodice putuju da bi posjetile seoce koje čak ima i svoj internet-portal.
Zilke Zauer kaže da selo tako brzo raste jer je idealan primjer „korona-kreativnosti“. Na otvorenom se ljudi mogu okupiti uz držanje odstojanja. Osjećaj da se ni iz čega stvara magija daje snagu u vrijeme žestokih ograničenja života i vrijeme dosade.
U mnogim kućicama su štrikane figurice vilenjaka. Pravog vilenjaka u Vilenjakovu još niko nije vidio, ali to je samo dokaz da postoje – oni su naime poznati po tome da se pojavljuju kad ih niko ne vidi. (Tuzlanski.ba)
