Kada se pukotine ispune zlatom, one su još uočljivije i na neki način ponovno rođene, što je u suprotnosti s tendencijama da se oštećeno i slomljeno skriva ili baca…

Sigurni smo da je mnogo onih kojima je dugogodišnja želja posjetiti Japan, ali su im nažalost okolnosti pomrsile planove. Iz zemlje vječne inspiracije donosimo vam ideju kako unijeti dašak Japana u vlastiti dom i život, metodom koja baš odgovara ovim nesigurnim vremenima.

Ta metoda, ali i filozofija života zove se Kintsugi. Ona znači popravak zlatom i najčešće se odnosi na popravak pukotina i polomljene keramike tako što se ispunjavanju zlatnom bojom. Boja se dobija miješanjem laka sa zlatnim prahom, a ova tehnika stara je gotovo pola stoljeća.

Legenda kaže kako je prvi na tu ideju došao japanski vojskovođa Ashikaga Yoshimasa koji je svoju slomljenu posudu za čaj poslao u Kinu na popravak. Na njegovo razočaranje, vratila se jeftino zaklamana pa je odlučio pukotine povezati zlatnim lakom. Iz ove slučajnosti rodio se čitav novi umjetnički pravac s drugačijim pogledom na život, prenosi punkufer.hr.

Umjetnost prihvatanja i ljepota slomljenog

Kintsugi metodi su se kroz istoriju tradicionalno okretali proizvođači čajnog pribora poput šolja, tanjira i čajnika, a kako je efekt zlatnih pukotina sticao sve više obožavatelja, neki su počeli i namjerno lomiti keramiku kako bi ju mogli „popraviti“. No, time bi se gubio smisao i priča iza svega.

Koji je to smisao? On je vezan uz japansku filozofiju prihvatanja nesavršenosti i pronalaženja ljepote u slomljenom. Dolazi kao mješavina osjećaja žaljenja nad nečim što je propalo ali i potrebe da se prihvati promjena. Pretočena u praksu (i zlato), stvara nešto novo, ljepše nego prije.

Sama tehnika popunjavanja pukotina zlatom je zahtjevna i proces može trajati po mjesec dana. Ponekad zlato služi samo kao ljepilo između napuknutih dijelova, ponekad ispunjava čitave rupe, a postoji i zanimljiva tehnika u kojoj se komad keramike potpuno drugačije boje i uzoraka lijepi umjesto nedostajućeg dijela.

Predmet koji je korišten, na kojem je došlo do pogreške ili puknuća, i dalje je upotrebljiv. Samo zato što je nešto oštećeno, ne znači da je ostalo bez svoje svrhe, smisla i ljepote. Ovo je možda naročito važno i u današnjem svijetu sklonom površnom savršenstvu.

Kada se pukotine ispune zlatom, one su još uočljivije i na neki način ponovno rođene, što je u suprotnosti s tendencijama da se oštećeno i slomljeno skriva ili baca.

U tom smislu, primjenjiv je i na ljudski život – promjene treba prihvatiti, a pogreške, lomove i nesretne događaje prigrliti kao dio života. Njih ne trebamo skrivati ili ih se sramiti, baš zato što se događaju svima i što niko nije savršen.

Štaviše, upravo greške i događaji koji se u nekom trenutku čine loši, mogu predstavljati važnu prekretnicu na kojoj ćemo jednog dana, promatrajući ju iz druge perspektive – biti zahvalni. (Tuzlanski.ba)