Rajo Verma supruga je petorice braće. Njihova velika porodica živi u malom gradu Dehradun na sjeveru Indije i zajedno odgajaju sina, ali niko ne zna ko je njegov biološki otac, piše Bright Side.

Ovo je klasičan primjer takozvane višeglasne porodice. Ne govorimo o srednjem vijeku – ovakav način života postoji i danas! Nedavna istraživanja pokazala su da oko 50 društava iz Tibeta, Nepala, Kine i Indije praktikuje ovu vrstu odnosa, prenosi Tuzlanski.ba.

Vjerovatno ste čuli za poligamiju, gdje je muškarac oženjen sa nekoliko žena odjednom. Ali šta ako je obrnuto, kad je jedna žena udata za više muškarce? Ono što ovu priču čini još nevjerovatnijom je činjenica da su muževi najčešće braća. Najstariji je glava porodice. On bira nevjestu za sebe i za ostale. I ima još jedan osebujan izbor: priliku da za sebe preuzme drugu ili čak treću ženu. Štaviše, to je on koga sva djeca u porodici smatraju ocem. Ostalu braću nazivaju amidžama bez obzira ko im je biološki otac.

Niko ne zna zašto se u početku pojavila poliandrija. Ali naučnici smatraju da su uzrok tome vjerovatno ekonomski razlozi. Stvarajući jednu porodicu, braća ne bi morala podeliti svoju nasljeđenu zemlju međusobno. Ovo je bio veliki plus za ljude koji žive u Tibetu budući da je njihovo tlo bilo malo ili za one u Indiji koji su patili od prenaseljenosti. Iako je ova vrsta odnosa pogodna za neke porodice, višestrani brakovi nisu legalizovani širom svijeta.

Poliandrija je postojala još prije više vijekova. To znači da su i roditelji, bake i djedovi ljudi koji danas žive na ovaj način vodili isti način života. Žena obično ima od 2 do 5 muževa i svi imaju najmanje 18 godina. Ako u porodici postoje braća koja još nemaju 18 godina, čim dosegnu minimalnu dob, vjenčat će se i za nju.

Obično se radi o ljudima koji su sirmašni, najčešće će cijela porodica živjeti u jednoj sobi. Kad muškarci odu na posao, supruga kuha, čisti i brine o djeci. Noću spavaju na podu prekriveni pokrivačima, jer tibetanske seoske kuće nemaju uvijek krevete.

Ovakve porodice žive u zajednicama od oko 15 komšija. Često komuniciraju i uvijek su spremni jedni drugima da pomognu. Ali svaka je porodica neovisna, postavlja svoja interna pravila i ima vlastiti način raspodjele odgovornosti među rođacima. U nekima od porodica to se događa vrlo netradicionalno. Na primjer, žena može odlučiti da zarađuje dok muškarci obavljaju kućanske poslove. (Tuzlanski.ba)