Tehnološki napredak je uništio mnoge prosperitetne karijere, kao što je Hvatač pacova iz viktorijankse Engleske, ili Organizator orgija iz drevnog Rima. Doduše, oba zanimanja i dalje postoje, mada nisu ni blizu popularna kao nekad.
U mnoštvu čudnovatih istorijskih profesija, izdvojili smo neke od najčudnijih…
Žderač grijeha (osoba koja jede tuđe grijehe)
Bez obzira koliko mnogo su griješili vaši voljeni, prije samog ukopa, nekada ste im mogli garantovati put u raj. Jednostavno pozovete lokalnog „žderača grijeha“, koji će za malu naknadu pojesti sve grijehe preminulog.
Procedura je išla ovako: Na grudi preminule osobe bi se stavili hljeb i pivo. Nakon nekog vremena, kada hljeb i pivo „upiju sve grijehe“, žderač bi došao, pojeo svu hranu sa prsa preminulog, i zagarantovao mu put u raj.
Kucač (osoba koja kuca na vrata i prozore)
Početkom industrijske revolucije, kada nisu postojali pouzdani alarmi, neko je morao da budi spavalice svako jutro. Na svu sreću – tu je bio Kucač na vrata i prozore.
Kucači su nosali dugačke šipke, obično napravljene od bambusa, kako bi mogli dokučiti sva vrata i prozore. Zauzvrat, Kucaču je bilo plaćeno nekoliko penija sedmično za ovaj posao. Poput modernih (dosadnih) alarma, kucač bi uporno kucao sve dok nije bio 100% siguran da se klijent proudio. Jedino pitanje ostaje, ko je kucao kucaču?
Dvorska luda (privatni stand-up komičar)
Svi smo čuli za dvorske lude – „budale“ kojima je dopušteno da vrijeđaju kralja, a da pri tome ne izgube glavu (to jest, sve dok mogu nasmijati kralja).
Iako se čini da je ovaj posao nestao prije nekoliko stotina godina, ne tako davno (1999. godine) Kraljevstvo Tonga je imenovalo i službenu dvorsku ludu. Zanimljivo je to što je čovjek imenovan za ovu profesiju bio vladin finansijski savjetnik koji je bio upleten u finansijski skandal. Da nekim čudom možemo ovakvu praksu sprovesti na Balkanu, ako ništa drugo – imali bi više dvorskih luda nego političara.
Pluća (osoba koja raspiruje vatru)
Osoba koja je bila zaposlena u radionici alhemičara, i koja je imala zadatak da raspiruje vatru zvala se „Pluća“. Pošto su alhemičarske radionice bile prepune opasnih materijala, možete zamisliti kako su izgledala pluća kod „Pluća.“ Nije ni čudo da je ova profesija završavala ranom penzijom ili smrću.
Većina alhemičara je konstantno pokušavala da napravi zlato od olova i drugih sličnih baznih metala, a danas nam je dobro poznato koliko može biti opasno ako provedemo samo jedan dan udišući ovakve hemikalije. Ako mislite da je vaš šef previše zahtjevan, budite sretni što nije alhemičar.
Tjelokradica (osoba koja krade leševe)
U Velikoj Britaniji, zločin za krađu leša je bio samo mali prekršaj i bio je kažnjiv jako malim kaznama. To je dovelo do velike industrije krađe leševa, a samim tim i procvata medicine u Evropi.
Kradljivci leševa su često bili oprezni da ne ukradu ništa osim samog tijela (nakit ili odjeću) jer bi to bio već teži prekršaj. Tokom 1827. i 1828. godine, neki kradljivci tijela iz Edinburga su promjenili taktiku – umjesto iskopavanja tada plitkih grobova, počeli su ubijati ljude. Ovo je rezultiralo donošenjem zakona u kojem su se samo donirana i neidentifikovana tijela mogla koristiti za proučavanje anatomije. Sa donošenjem zakona, ova profesija je i zvanično pokopana.
Perač zadnjice
Perač zadnjice bio je sluga (muškarac) u domaćinstvu engleskog monarha koji je, među ostalim dužnostima, imao zadatak da očisti zadnjicu monarha nakon što je ovaj izvršio veliku nuždu.
U ranim godinama vladavine Henrija VIII, titula je dodijeljivana podanicima kralja, drugovima koji su često provodili vrijeme s njim. To su bili sinovi plemića ili važnih članova plemstva. Položaj je bio posebno cijenjen, jer je dozvoljavao “Peraču stražnjice” nesmetan pristup kralju i njegovu pažnju. Uprkos tome što je bio službeni perač zadnjice kralja, osoba sa tom titulom je imala vrlo visok društveni položaj. (pixelizam.com)
