Procjenjuje se da je na otoku između tridesetih i kraja rata umrlo više od 1.000 radnika, ali njegova je prošlost puno mračnija

Oko devet milja od grada Nagasakija nalazi se napušteni otok, bez stanovnika, ali prepun historije. Otok Hashima, nekad meka podmorskog iskopavanja ugljena, bio je ilustrativni prikaz japanske brze industrijalizacije. Također poznat kao Gunkanjima (što znači “Battleship Island” ili “otok  ratnih brodova”) zbog sličnosti s japanskim bojnim brodom, Hashima je od 1887. do 1974. funkcionisao kao pogon za ugljen.

Nakon što su se rezerve ugljena počele trošiti, a nafta počela zamjenjivati ugljen, rudnici su se ugasili i ljudi su otišli. Nakon toga, otok Hashima bio je ignoriran gotovo tri desetljeća. Ali kako su se napušteni betonski zidovi rušili i cvjetala flora, dotrajali otok privukao je pažnju onih koji su bili zainteresovani za historiju ruševine.

No, prošlost otoka Hashima nije tako jednostavna.

Tokom Drugog svjetskog rata, historija otoka je mračna jer je japanska ratna mobilizacijska politika iskorištavala angažovane korejske civile i kineske ratne zarobljenike kao prisilne radnike. Procjenjuje se da je na otoku između tridesetih i kraja rata umrlo više od 1.000 radnika, što je posljedica nesigurnih uslova rada, pothranjenosti i iscrpljenosti. Kao turističko mjesto proglašen je zaštićenim od strane UNESCO-a radi povijesne znamenitosti 2015. godine. Grupe posjetitelja mogu tamo raditi izlete. Međutim, uprkos tome što javnost “voli” otok, njegova ostavština ostaje enigma.

Ugljen je prvi put otkriven na otoku početkom 19. stoljeća. U pokušaju da sustigne zapadne kolonijalne sile, Japan je krenuo u razdoblje brzog industrijskog razvoja počevši od sredine 1800-ih i iskoristio je otok Hashima za taj pothvat. Nakon što je Mitsubishi kupio otok 1890. godine, firma je razvila “morske zidove” i počela vađenje ugljena iz mora, prvi takav pothvat u Japanu.

Godine 1916. izgrađen je stambeni blok na sedam spratova, prva japanska armirano betonska zgrada, za rudare. Kako bi se zaštitili od tajfuna, čvrst beton je korišten za stvaranje stambenih kompleksa, škole i bolnice za rastuću zajednicu. Dok je bio uspješan kao rudnik ugljena, otok Hashima bio je dom hiljadama. Godine 1959. dosegao je svoj vrhunac od 5.259 stanovnika. Šezdesetih godina prošlog stoljeća rudnici ugljena širom zemlje počeli su se zatvarati jer je nafta postala zamjena. U januaru 1974. Mitsubishi je zauvijek zatvorio rudnike.

Naravno, kad su operacije prestale, i ljudi su otišli. Za samo tri mjeseca, otok se ispraznio. Budući da niko nije ostao da održava građevine nakon što je otok bio napušten, mnoge su se s vremenom srušile i pretvorile u obrasle poluruševine.

Čak i nakon što je stanovništvo palo na nulu, Mitsubishi je zadržao vlasništvo nad otokom. Godine 2002. prenijeli su ga u grad Takashima, koji je 2005. godine preuzeo grad Nagasaki. Nakon obnove srušenih zidova, otok i njegovi nesmetani stambeni kompleksi otvoreni su turistima 2009. godine. Jedinstveno uređenje otoka, posebice gustoća nagomilanih zgrada koje su nagrizane korozivnošću soli u vjetru iz morske vode, učinilo ga je popularnim odredištem. Naučnik Takafumi Noguchi je, zajedno s timom drugih istraživača, 2011. godine počeo istraživati otok kako bi vidio kako se mogu spasiti građevine.

Uprkos rastućoj turističkoj djelatnosti i pojavljivanju na filmu, uključujući u Skyfall Jamesu Bondu, velika većina otoka ostaje zabranjena posjetiteljima, budući da bi velika ulaganja potrebna za sigurnost starih zgrada na kraju ugrozila povijesno stanje imovine. Mučna iskustva robovskih radnika daju potpuno drugačiju vrstu sablasnosti otoku Hashima.

Nakon što je Japan kolonizirao Koreju i napao Kinu, koristili su regrutiranu radnu snagu u tridesetim i četrdesetim godinama kako bi prisilili hiljade ljudi na rad u rudnicima. Dosadašnji radnici opisali su uslove kao naporne i nehumane. Vrijeme je bilo vlažno i hrana je bila slaba. Ako su popuštali u radu, tukli su ih. Lokalni zapisi navode da je na otoku između 1925. i 1945. godine poginulo 123 Korejaca i 15 Kineza.

Zbog povezanosti otoka Hashima s ratnim radnicima, Južna Koreja se službeno usprotivila otočkoj kandidaturi za priznanje UNESCO-a. Na sastanku u julu 2015. godine, japanski veleposlanik pri UNESCO-u, Kuni Sato, priznao je da je “veliki broj Korejaca i drugih bio prisiljen raditi u teškim uslovima u 1940-ima na nekim mjestima”.

Planiraju postaviti informacijski centar s objašnjenjem povijesti i okolnostima života radnika na gradilištu i u rudnicima. Nakon toga, Južna Koreja je povukla svoje protivljenje, a mjesto je kasnije odobreno za uvrštenje na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Međutim, napetost se nije potpuno raspršila, jer su japanski dužnosnici u više navrata odbijali upotrijebiti pojam “prisilni rad” ili nazvali korejske radnike “robovima”. (Express.hr)