Godine istraživanja, razvoj nauke i svakodnevno ljudsko iskustvo pomogli su nam u otkrivanju svijeta, dali su nam odgovore na dosad neodgovorena pitanja, ali jedno je pitanje ostalo prekriveno veom tajne.
Šta se dogodi kada umremo? Istraživači koji pokušavaju ogonetnuti ovu misteriju ne mogu se složiti koji organ radi najduže. U trenucima prije smrti središnju ulogu igra srce, tako barem kaže generalno prihvaćeno vjerovanje, dok novija istraživanja tvrde da prije nego nastupi smrt mozak šalje masu signala srcu koji potom uzrokuje neopozivo oštećenje organa te njegovu smrt. Kada su znanstvenici blokirali te signale, srce je dulje preživjelo. Tko je jači? Srce ili mozak?
Dok naučnici ne utvrde činjenične podatke, ostaje nam vjerovati onima koji su umrli, a onda se ponovno vratili u život.
Njihova iskustva mogla bi se podijeliti u tri kategorije, piše Dnevnik.hr. Prva kategorija je ona u kojoj ljudi koji su doživjeli kliničku smrt nisu osjetili baš ništa. Ne znaju ni gdje su bili, ni šta im se dogodilo. Znaju da su zaspali, a onda se probudili. U drugu kategoriju spadaju oni koji su vidjeli ‘svjetlo’ ili pak se susreli sa drugim ljudskim bićem. Treća grupa ljudi su oni koji su osjetili kako im izlazi iz tijela, a potom su lebdeći mogli vidjeti sami sebe i ostale koji su okruživali tijelo.
Na društvenim je mrežama pokrenuta tema u kojoj ljudi pišu o svojim iskustvima sa smrću.
“Ležao sam na bolničkom krevetu, gledao u monitor koji je krenuo pištati, sjećam se lica doktora koji su stajali nadamnom. Osjećao sam kako raste napetost i da su u panici zbog nečega, ali nisam razumio što se događa. Svijet oko mene postao je maglovito, a onda se sve pretvorilo u crnilo. Ničeg nije bilo. Bilo je nevjerojatno mirno. Osjećao sam spokoj. Sljedeće čega se sjećam je kako otvaram oči i čujem kako doktor govori ‘Imamo ga‘”, kazao je čovjek koji je iskusio smrt.
“Srušila sam se jednog dana na času. Prestala sam disati, a krv je prestala teći mojim venama. Osjetila sam kako padam u dubinu bez dna. Uhvatila me panika, u sebi sam vrištala i tražila pomoć. Uskoro su me oživjeli, ali ne sjećam se tačno trenutka kada je smrt nastupila“, napisala je jedna djevojka.
Zbog predoziranosti heroinom, jedan je čovjek umro, a onda je, kako kaže, osjetio da spava, bez sna.
“Srušila sam se prilikom radnog sastanka. Kažu da sam umrla. Jedino čega se sjećam je sat vremena prije tog nesretnog događaja, a sljedeće sjećanje koje imam je ono kada sam se nakon dva dana probudila iz umjetno izazvane kome“, stoji u još jednom svjedočanstvu.
“Čisto, savršeno, neometan san bez snova“, opisao je još jedan čovjek.
“Sjećam se vožnje u vozilu Hitne pomoći, ali osjećaj kao da ne dolazi iz mojeg tijela. Definitivno najčudniji osjećaj kojeg sam iskusio. Bilo je kao da sam u snu, no mogao sam vidjeti svoje tijelo, bez svijesti. Vidio sam osoblje bolnice koje me primilo, ljude koje do sada nikad nisam vidio. Bili su odjeveni u zeleno. Sjećam se njihove boje kose i izgleda. Kada sam se probudio, potražio sam ih i pronašao“, stoji u jednoj objavi.
“Stajala sam ispred velikog bijelog zida, zida svjetlosti. Zid se prostirao gore, dolje, lijevo i desno, dokle god je moj pogled sezao. Sljedeće čega se sjećam je buđenje u bolnici.”
“Bio sam na nepoznatom mjestu. Oko mene se širila gusta magla. Ugledao sam prijatelja s kojim sam u tom trenutko bio u zavadi. Prišao mi je i počeli smo razgovarati. Sjećam se, rekao mi je kako još nije vrijeme da odem, da se moram truditi. Trebao sam mu obećati kako neću odustati od borbe za život. Bezpogovorno sam obećao, a onda u trenutku bio vraćen u svoje tijelo“, napisao je jedan od svjedoka koji je okusio smrt te povratak u život.
“Ne sjećam se nikakvog osjećaja lebdenja, nikakvog svjetla ili preminule porodice. Sjećam se bolnice koju sam gledao iz ugla iz kojeg je nemoguće gledati sa zemlje i tijela. Sjećam se da sam bio ljut jer mi nitko nije želio odgovoriti na postavljena pitanja”, stoji u objavi.
“Vidjela sam, ne znam kako opisati, vidjela sam ništa. Mračnu i dugačku prazninu, ali imala sam osjećaj kao da je sve u redu, bez problema, bez osjećaja straha i slično.”
