Bila je to kišna večer prije tri desetljeća u gradu Eugene u saveznoj državi Oregon na pacifičkoj obali SAD-a.

Sestra Sandra Clarke krenula je u redovni obilazak pacijenata na početku smjene. Ušla je u sobu starijeg i teško bolesnog muškarca. “Hoćeš li ostati sa mnom?”, rekao joj je on jedva čujnim glasom. Sandra mu je obećala da će se vratiti čim obiđe ostalih šest pacijenata.

Trebalo joj je duže nego što je planirala, ali za sat i pol vremena vratila se umirućem pacijentu u sobu. Imala je spremna i opravdanja za kašnjenje, ali kad je ušla u sobu vidjela je blijedu ispruženu ruku kako visi s kreveta.

On je umro sam.

Smrt je bila pitanje trenutka

Kasnije bi Sandra pokušavala racionalizirati događaje. Pacijent je bio star, organi su mu već davno počeli otkazivati i bilo je pitanje trenutka kada će umrijeti. Njegovi posljednji trenuci nisu trebali biti takvi. Niko ne bi trebao umrijeti u samoći. Ponekad su okolnosti takve da osoba jednostavno nema ni rodbine ni prijatelja, kao što je bio slučaj s tim pacijentom prije tridesetak godina. Ponekad rodbina i prijatelji ne žive u blizini bolnice. Živimo u takvom svijetu da ponekad rodbina živi hiljadama kilometara od osobe na samrti.

Sandra je odlučila prebaciti se na odjel intenzivne njege, gdje su pacijenti okruženi osobljem i tehnologijom. Međutim, godinama je mučilo prekršeno obećanje. Odlučila je da će pronaći način za pacijente na samrti da ne umru sami. Razmišljala je o volonterskoj organizaciji, ali njeni saradnici nisu bili pretjerano oduševljeni prijedlogom. Rijetko ko je bio spreman raditi društvo osobi u posljednjim trenucima života.

Kako program funkcionira

Četrnaest godina kasnije, dok je radila na intenzivnoj, i dalje je razmišljala o jednom obećanju i jednoj smrti. Volonterski je sudjelovala u programu razvoja etičkih programa za zaposlenike bolnice i šef pastoralne skrbi Bob Scheri načuo je o čemu Sandra priča. Scheriju se svidjelo što je ona isplanirala i No One Dies Alone (NODA) program je rođen.

U svojoj srži, NODA je jako jednostavan program. Volonteri se predbilježe preko interneta i kažu da će tu sedmicu biti na raspolaganju za ostanak uz umirućeg pacijenta. Volonteri su često zaposlenici samih bolnica, ali i obični građani koji ponude svoje vrijeme. Gotovo niko u organizaciji nije plaćen, a samo jedna osoba je zaposlena i to na polovicu radnog vremena. Ta osoba koordinira potrebe bolnica i dostupne volontere.

S vremenom se projekt pod drugim imenima proširio i po drugim bolnicama u SAD-u.

Posebno težak zadatak

Joy Shiller iz Houstona opisala je jedan slučaj koji se odigrao u njenoj bolnici. 26-godišnja žena prebačena je njima iz druge bolnice nakon komplikacija s barijatrijskom operacijom. Bila je samohrana majka dvoje djece i oboje su bili bolesni u to vrijeme. Njena majka brinula se za unučad i tako je ona ostala sama.

Volonteri redovito vode iscrpne bilješke o posljednjim trenucima, a jedan od volontera piše: “Došao sam u 14 sati i sjeo kod Tininog kreveta. Svi njeni prsti su hladni i promijenili su boju. Čini se da joj je udobno, ali jako brzo diše. Predstavio sam se i primio je za ruku. Ovaj zadatak mi je posebno težak zato što je Tina tako mlada. Moja kćer također ima malu djecu. Molim se da će Tina pronaći mir i da će moći svoje mališane gledati s neba”.

Sandra Clarke tako je nakon desetljeća napora pokrenula revoluciju u palijativnoj skrbi. Možda se nada da će tako se iskupiti onom pacijentu i da će iza sebe ostaviti onaj oregonski kišni dan. (24sata.hr)