Titanic su pronašli sasvim slučajno, da bi samo koju godinu poslije ostali iznenađeni šta mu se događa

Jasmin Fox-Skelly podsjetila je u članku za BBC na znanstvenu činjenicu da najslavnija brodska olupina na svijetu, Titanic, za nekoliko godina više neće postojati. Razlog se na prvu loptu čini nevjerovatan; požderat će ga do posljednje mrvice jedna vrsta bakterije. Čovječanstvu je trebalo čak 73 godine da bi Titanic nakon brodoloma 1912. uopće pronašli.

Zasluge za to pripadaju Robertu Ballardu, oceanografu sa Sveučilišta Rhode Island, ali je uglavnom nepoznato da su na Titanic nabasali skoro pa slučajno, tragajući za dvama potonulim nuklearnim podmornicama. Na njihovo oduševljenje Titanic se našao između dvije podmornice. 3,8 kilometara ispod morske površine, u mraku, pod strašnim vodenim pritiskom, Titanic je u tom trenutku bio uveliko očuvan.

Samo šest godina poslije ekipa znanstvenika iz Halifaxa u Novoj Scotiji na brodu je uočila hrđave tvorevine poput siga i ništa im nije bilo jasno. A nakon što su ih pogledali pod mikroskopom, ispalo je da su pune života. I to kakvog, bile su pune bakterije halomonas titanicae; kemosintetske, gram-negativne proteobakterije koja je najsretnija kad na meniju ima željezo.

Titanic na dnu oceana za ovaj mikrob bio je raj na zemlji i 2011. naučnici su ostacima Titanica dali još samo 20 godina prije nego što potpuno nestane uslijed proždrljive bakterije. Danas mu je, dakle, preostalo još samo 13 godina prije nego što nestane. Naučnici su nastavili istraživati bakteriju i pronašli su još svu silu njenih nevjerovatnih svojstava. I to je ono što je fasciniralo Fox-Skelly. Ispalo je da je bakterija jako otporna na visoke koncentracije soli u svojoj okolini.

Za žive ćelije sol je u pravilu smrtonosna, jer voda iz ćelija nastoji pobjeći u okolinu u kojoj je koncentracija vode niža. To se zove osmoza, a kad se to dogodi, stanica se skuplja i ugiba zbog dehidracije. Pa i ako je okolina s puno nižom razinom soli također je problematično. Voda iz okoline prodire u ćeliju, ćelija toliku navalu ne može podnijeti i raspada se. Mnogi oblici života zato su u svojim ćelijama razvili razne šećere ili amino kiseline koje koncentracijom tvari u ćelijama štite od takve smrti.

A Titanikova bakterija? E, ona je šampion u toj disciplini. Joe Zaccai s Instituta Laue-Langevin u Grenobleu u Francuskoj pronašao je da je ovoj bakteriji adut to što koristi molekulu “etoin” kako bi se othrvala slanoj okolini i visokim temperaturnim udarima, visokim osmotskim pritiscima. “Ako ćelija želi preživjeti u promjenjivoj slanoj okolini, ona mora nadomjestiti koncentraciju svoje unutarnje tekućine. Halomonas to čini pomoću etoina čija se koncentracija mijenja kako se mijenja slanost u okolini bakterije”, kazao je Zaccai.

Nije to i jedina bakterija koja se voli zakačiti na brodsku olupinu čim ova dodirne morsko dno. Kratko nakon brodoloma olupinu prekriva balterijski “biofilm”, a onda kreće tulum. Takve biofilmove naprosto obožavaju koralji, spužve, mekušci, a za njima se na ono što za vrlo kratko vrijeme postaje svojevrsni umjetni greben, na to mjesto doseljavaju sve složenije životinje i u kratko vrijeme sve vrvi od života.

Drvene brodove naravno da u prvom valu ne naseljavaju bakterije koje vole teške metale, nego one koje vole drvo. Mada, vrlo često takve olupine opstaju još od antičkih vremena, čak iz 14. stoljeća prije Nove ere, ako ih bakterije koje ih svojim biofilmom štite od vanjskih utjecaja i raspadanja, ne proždiru previše brzo. U tom slučaju se ispostavlja da takve bakterije olupine štite od korozije.

Na tom mjestu Fox-Skelly došla je do još jedne zanimljive primjedbe; što ako u okolišu dođe do zagađenja koje pobije takve bakterije? Nakon jezive ekološke kataklizme kada je naftna platforma Deepwater Horizonu Meksičkom zaljevu pobljuvala jezive količine nafte, ispalo je da je sva ta nafta usput pobila jako puno bakterija koje su praktično konzervirale procijenjenih oko 2000 olupina brodova u zaljevu koji potječu još od početka 16. stoljeća. Pored pomora životinjskih i biljnih vrsta bez presedana, to je dovelo i do sve bržeg propadanja neprocjenjivog arheološkog i kulturnog blaga na dnu mora. (express.hr)