Čovjek umire već od 1000 puta niže količine radijacije, a naučnici su otkrili trik kojim ti mali stvorovi duguju svoju otpornost
Ljudi za njih znaju već 250 godina. Ali, kada ih je kao “vodene medvjediće” 1773. otkrio njemački zoolog Johann August Ephraim Goeze, još jako dugo zoolozi nisu imali pojma o kako čudesnim bićima je riječ. Danas ih zovemo dugoživci i znamo da tih 1150 vrsta koje narastu do pola milimetra, imaju čudesne sposobnosti preživljavanja.
Ekstremno visoke i niske pritiske, ekstremne hladnoće i vrućine, nedostatak zraka, dehidraciju, sve su to dugoživci u stanju preživjeti, a odnedavno znamo da su u stanju preživjeti čak 1000 puta veće nivoe radijacije nego druge životinje.
Žive u svim morima, slatkim vodama i vlažnim područjima na kopnu po mahovini, u žljebovima i na krovovima kuća. U nepovoljnim uslovima vrste koje žive na kopnu, osuše se i u stanju obamrlosti (anabioza) mogu preživjeti i više godina dok uvjeti ponovo postanu povoljni.
1948. tako obamrlim dugoživcima, potpuno sasušenima, dodali su vodu, da bi se oni, nakon 120 godina mirovanja, istog trenutka stali pokretati. 2007. su ih naučnici poslali čak i u svemir.
A oni su i uspjeli preživjeti i prvom prilikom se stali razmnožavati nakon katastrofalnih uvjeta svemirskog bezdana. Imaju četiri para kratkih nožica koje završavaju malenim kandžicama. Hrane se i biljkama i životinjicama manjima od sebe. Kad uhvate neku takvu, ubodu ju i isišu.
Ono što do sada nije bilo poznato u vezi njih je kako ti mali stvorovi uspijevaju preživjeti spektakularne nivoe zračenja. Utvrđeno je da su sposobni preživjeti apsorbciju od čak 6200 Gy (graya).
Čovjek, primjera radi, umire već pri 5 do 10 Gy, no dugoživci su u stanju popraviti štete na svom DNK i uopće se zaštititi od radijacije čak i kad provedu u uslovima “ground zero” černobilske katastrofe čak 25 sati.
E-life Sciences objavio je naučni članak petero naučnika sa Univerziteta Kalifornije u San Diegu koji su objasnili da odgovor leži u tome što dugoživci u sebi imaju “nuklearni protein” Dsup.
Kad dođe do izlaganja dugoživca radijaciji, Dsup se veže za kromatin, odnosno nukleoproteinski sadžraj hromosoma, u što spada DNK, RNK i još neki životno važni proteini.
Naučnici su uočili da se Dsup sastoji od dva dijela; jednog koji dugoživcima služi kako bi se povezao za kromatin, i drugog kojim štiti stanicu od nusprodukta izlaganja reaktivnih molekula radijaciji.
Na taj način dugoživci tim proteinom stvaraju “zaštitni oblak” oko svojih stanica. Druge nevjerovatne sposobnosti njihovog preživljavanja podjednako su spektakularne.
U stanju su nekoliko minuta preživjeti na temperaturi od 151°C, 30 godina na -20°C, nekoliko dana na -200°C i nekoliko minuta na -272°C, što je skoro apsolutna nula. Najstariji pronađeni njihovi fosili datirani su na 530 miliona godina u prošlost. (Express.hr)
