Ne možemo ni približno dokučiti koliko ih je, no naučnici su pronašli dokaze da je mrtvih zona puno više nego se mislilo

Novo naučno istraživanje upozorava da bi naša procjena mogla biti potpuno pogrešna zbog pogrešnog biofeedbacka u obliku tamnog ugljika. Anaerobni organizmi koji žive u ovim mrtvim zonama i dalje mogu probaviti tamni ugljik bez pomoći sunčeve svjetlosti, otuda riječ “tamni” u tamnom ugljiku.

Vodeća naučnica Sabine Lengger sa Univerziteta u Plymouthu u Engleskoj pridružila se naučnicima iz cijele Velike Britanije i Holandije kako bi proučavali uzorke sedimenata s dna Arapskog mora. Ono ima najveću poznatu mrtvu zonu na svijetu, područje veličine Floride u kojem nema ni traga kisiku.

Za zone ‘bez kisika’ u Omanskom zaljevu zna se već oko 50 godina, ali tek nedavno naučnici su uspjeli izmjeriti koliko su se povećale posljednjih nekoliko desetljeća. Rezultati su daleko gori nego što su očekivali i upozoravaju na moguće katastrofalne posljedice.

Sve što uđe u mrtvu zonu – bježi ili umire!

Naučnici su počeli otkrivati ​​ta područja još krajem 1960-ih, no bez sofisticirane opreme mogli su samo nagađati o čemu je riječ.

Bilo je to kasnih 80-ih godina 20. stoljeća kad je morska ekologinja Denise Breitburg iz Smithsonian istraživačkog centra za okoliš ronila kod grebena kamenica u zaljevu Chesapeake. Nekoliko sati ranije, dogodilo se nešto zastrašujuće: određena količina morske vode s jako niskom razinom kisika isplivala je iz dubine zaljeva na površinu stvarajući, takozvanu „mrtvu zonu“ u plićim dijelovima gdje je Denise ronila.

Morske životinje koje su uspjele izbjeći tu vodenu struju siromašnu kisikom ostale su zbijene na malom području blizu obale, a rakovi su se čak popeli na obližnje plutače bježeći prema površini kako bi izbjegli “gušenje vodom”.

Nakon toga je s kolegama provela istraživanje o uzroku i nastanku mrtvih zona s zaključkom da je otvoreni ocean izgubio je oko 77 milijardi tona kisika u zadnjih 50 godina, što je gotovo dva posto njegove ukupne koncentracije.

Do 2008. godine otkrili su oko 405 mrtvih zona. Osim toga, slojevi morske vode s velikim manjkom kisika koji ne mogu podržavati nikakav oblik života pronađeni su i u Atlantskom oceanu.

Uočena ekološka katastrofa

Vode s niskom koncentracijom kisika u blizini obale često je posljedica povećane količine hranjivih tvari, koje algama omogućuju eksplozivan rast, zatim brzo iscrpljivanje svog kisika iz okolne vode za vrijeme njihovog propadanja te smrt.

Mrtve zone bez kisika koje alge pritom stvaraju i u slatkoj i u slanoj vodi, posljednjih je godina sve češća. Štaviše, čini se da uloženi volonterski napori za suzbijanje te pojave nisu urodili plodom, a smatra se kako tome doprinosi porast temperature vode. Kako ove alge troše više kisika i nastavljaju tražiti nove izvore kisika, mrtva zona raste.

Prisutnost anaerobnih bakterija koje još uvijek mogu probaviti ugljik u mraku  znači da su ove mrtve zone možda pokazale ugljikove potpise koji podsjećaju na tradicionalno fotosintetske organizme, čime su naučnici doveli u zabludu ukupna mjerenja tih mrtvih zona, piše Popular Mechanics.

Istraživanje koje je predvodio Univerzitet u Plymouthu ustanovio je da procijenjena petina sve organske tvari na morskom dnu potiče od anaerobnih bakterija koje učvršćuju ugljik u tami mrtvih zona. Ako je to istina – da 20 posto svih detritusa nisu samo bakterije, nego anaerobne bakterije – naučnici sugerišu da to treba uzeti u obzir u bilo kojoj jednačini za procjenu ili mjerenje ugljika u cijelom svijetu.

Ako su 20 posto ugljika apsorbirali organizmi koji su tako nedovoljno istraženi, ne samo da su jednačine lagano isključene, već je i količina površine koja je pokrivena mrtvim zonama vjerovatno potcijenjena.

Još uvijek znamo relativno malo o svjetskim oceanima zbog poteškoće u pristupu njima kako bismo prikupili uzorke ili kompletnog istraživanja. Ekspedicija koja je otkrila pravu veličinu mrtve zone Arapskog mora koristila je autonomne podmornice.

Novo istraživanje u Plymouthu pokazuje da ima još puno toga za otkrivanje i potvrđivanje onoga što se nalazi duboko ispod oceana – i kako ti podaci utiču na klimatsku nauku na površini.

Uticaj na ljude

Ovi učinci mogu se negativno odraziti i na ljudske zajednice koje žive od mora i morskih organizama. Neke ribarske zajednice ne mogu samo tako promijeniti svoju lokaciju ukoliko se lokalne populacije morskih organizama smanje ili izumru.

Smanjenje količine kisika u morima također može ubiti koraljne grebene što loše utiče na turizam područja koja o njemu ovise, kao i na cijeli ekosistem. Kod rješavanja problema mrtvih zona, naučnici spominju tri strategije – rješavanje uzroka onečišćenja, zaštita morskog svijeta kroz uspostavu zaštićenih područja te povećanje praćenja područja s niskim nivoom kisika u oceanima. (Express.hr)