Sasvim slučajno otkrio ih je američki filantrop Richard Archbold tokom ekspedicije 1938. godine. Uočio je kako je plemenu metalno oruđe nepoznato te kako koriste drveni alat, lukove i strijele…

I danas postoje mjesta na svijetu gdje možete postati nečiji ručak, ali ne zalogaj tigrovima ili lavovima, nego ljudožderima kojima je to dio tradicije. Ponegdje se određeni tijela pripremljeni na naglo – ili pak sporo pečeni smatraju pravom poslasticom, negdje drugo se posebne recepture povezuju s dodatnom snagom, dugovječnošću ili zdravljem.

Među posljednjim ljudoljupcima su i pripadnici plemena Dani koji žive gotovo izolovani od ostatka svijeta u zabačenom kraju Zapadne Nove Gvineje u Indoneziji – sjeverno od Australije, na jugozapadu Tihog oceana.

Njihov je dom selo u plodnoj dolini Baliem, okruženoj planinama koje dosežu visinu od 4500 metara. Kako bi preživjeli, sade brojne vrste krompira i uzgajaju svinje.

Sasvim slučajno otkrio ih je američki filantrop Richard Archbold tokom ekspedicije 1938. godine. Uočio je kako je plemenu metalno oruđe nepoznato te kako koriste drveni alat, lukove i strijele. Zabilježio je kako su u prosjeku niži od zapadnjaka, visoki su nešto manje od metar i pol, tamnoputi, ali neki članovi imaju zelene oči i crvenkastoplavu kosu.

Njihova svakodnevica sastoji se od rituala koji su nezamislivi civilizovanom stanovništvu. Muškarci nose neobičan donji veš koji više podsjeća na omot nego na odjeću, a naziva se koteka.

Žene koje su izgubile voljene članove porodice od davnina u znak žalosti režu vrške prstiju, ali novi indonezijski zakon to im zabranjuje. Uspomena na tradiciju može se prepoznati na prstima starijih žena u plemenu.

Jednom godišnje okupljaju se i okolna plemena kako bi se slavilo lažnim bitkama povodom festivala doline Baliem. Još jedna tradicija u autohtonoj zajednici jest svečana ceremonija kuhanja svinja. Članovi plemena najprije izvode ples ratnika, a zatim se trljaju komadići drveta kako bi se zapalila vatra.

Umjesto noža koriste se oštriji komadići bambusa, a zatim slijedi kuhanje svinjetine s povrćem. Dani imaju dogovorene brakove, ali se vjenčaju i iz ljubavi.

Svadbene svečanosti održavaju se samo u vrijeme značajnih datuma i blagdana, odnosno u vrijeme gozbi. Muškarac daje porodici buduće supruge miraz – najčešće četiri do pet svinja.

Bez obzira na zabačenost i neobičnu tradiciju, pleme Dani privlači turiste koji dolaze vidjeti kako žive neki od posljednjih ljudoždera. Prema tradicionalnom vjerovanju, onaj ko pojede srce neprijatelja preuzet će snagu i vitalnost pokojnika. Jetra i srce lovaca bili su posebno cijenjeni, kao i mozak mudrih ljudi te noge trkača koje daju brzinu. Naučnici smatraju da je ljudsko meso poslužilo kao izvor proteina tokom nestašice životinja. Poznati su po svojoj gostoljubivosti, a iako ne govore strane jezike, pokušavaju se sporazumjeti rukama i nogama – i to najčešće vrlo uspješno.

Na prvi pogled mogu djelovati zastrašujuće zbog neobične odjeće, ali vrlo su pristojni, naravno sve dok im vraćate istom mjerom.

Posjeta plemenu Dani na većinu ljudi koji dolaze iz „vanjskog svijeta“ ostavlja snažan utisak. Gotovo je prosvjetljujuće to što žive jednostavno bez napredne tehnologije, a ništa im ne nedostaje. Naprotiv, svojom toplinom i iskrenošću navode na to da se zapitamo šta je doista važno u životu. (Punkufer.hr)