Ponedjeljak, 9. Decembar 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Ljetovanje u Jugoslaviji: Radnici su mislili da je to prevara

Kako se nekada ljetovalo, kako su nastala odmarlišta, kad su počeli dolaziti strani gosti…

Usred ljeta 1946. na mitingu u Splitu Josip Broz Tito, predsjednik tadašnje Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije, ministar narodne obrane i maršal Jugoslavije, ocjenjujući poslijratne uspjehe u sređivanju stanja iznio je i svoje ideje o ulozi jadranske obale u oblikovanju uspješnijega društva:

“Vidio sam da su u Dalmaciji učinjeni napori u pogledu higijene i zdravlja i moram da kažem da je ono što je urađeno dobro i da je prilično urađeno. Ali, sve je to još uvijek malo, prema onome što treba uraditi. Divna obala naše Dalmacije može da pruži mogućnosti za učvršćenje zdravlja radnih masa svih naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Od lijepe dalmatinske obale treba da stvorimo oporavilišta i sanatorijume, da svaki koji radi i daje svoj prilog zajednici može da dođe da popravi svoje zdravlje i zatim ponovo, još jače, da prione na rad.“

Naime, odmah poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je, u julu 1946. godine, donijela Uredbu o plaćenom godišnjem odmoru i počela razvijati sistem socijalnog turizma.

Godinu dana kasnije savezna Vlada je donijela i naredbu o povlasticama za članove sindikata na godišnjem odmoru – famozni ‘K-15’ i ‘regres’ za godišnji odmor.

  • U socijalizmu su upravo to bile povlastice svakog zaposlenog – da dobiju posebne popuste za putovanje i smještaj na moru, i da za ljetovanje od poslodavca još dobiju i džeparac.

    Upravo je ta Uredba o plaćenom godišnjem odmoru bila temelj za početak masovnog turizma na hrvatskoj obali. I upravo je razvoj turizma u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata tema naučnog rada historičara Igora Dude i Igora Stanića. Naučni rad iz 2011. godine – „Iza vrata radničkih odmarališta: Službeni zapisi o nestašnima i gladnima 1947.-1950.“ – svjedoči o tome kako se u bivšoj Jugoslaviji radnike moralo tjerati da se odmaraju i da odlaze na godišnji odmor.

    Malo Jugoslavena je znalo šta znači ljetovati

    Ova naredba, kao što se vidi iz Titovog govora, došla je dakle, s najvišeg zapovjednog mjesta. Igor Duda, historičar i izvanredni profesor na pulskom Univerzitetu Jurja Dobrile na katedri za modernu i savremenu historiju, strastveno se bavi proučavanjem razvoja radničke dokolice i pretvaranjem radnika u turiste u bivšoj Jugoslaviji.

    Budući da je riječ o naučniku, on podatke iznosi na temelju istraženih i provjerenih činjenica iz mnogih vjerodostojnih izvora, pa mu se ne može zamjeriti ni da je sentimentalan i nostalgičan, ili da je prestrogi kritičar.

    Naprosto je objektivan, a u toj objektivnosti ima mnogočega što se neće svidjeti onima koji govore da su socijalizam i Jugoslavija bili logor za malog čovjeka i radnika.

    Ali u to vrijeme malo njih je znalo šta to znači ljetovati i kako se odmarati. Radnici su tada bili još čvrsto vezani za porodice na selu, pa su svaki slobodni trenutak tamo i provodili obavljajući radove na zemlji.

    Oni koji su ipak i mogli otići na odmor, nisu znali šta ih tamo čeka, a mnogima je to trebalo biti prvo veliko putovanje i zato nisu ni imali hrabrosti upuštati se u takvu avanturu.

    Stoga je država preuzela na sebe i obavezu da radništvo i udarnike – milom ili silom – natjera na trošenje novaca i besposličarenje. Danas je to sasvim nezamislivo, ali evo kako je to bilo prije 70-ak godina.

    Zahvaljujući naučnom radu Igora Dude i Igora Stanića, koji su zavirili u arhive, dobili smo vrhunski pedantan uvid kako je izgledao prvi radnički turizam na našoj obali.

    Naime, krajem 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, sindikati i odmarališta su muku mučili kako motivisati radnike na putovanje. Kad bi ih i uspjeli natjerati da odu na odmor, radnici nisu imali pojma kako se treba u odmaralištima ponašati, a često puta su pravili i probleme.

    No isto tako u Hrvatskom državnom arhivu spisi svjedoče da je u odmaralištima nerijetko problem bio nestručnost osoblja i zloupotrebe upravitelja, ali i loša opskrba i prehrana.

    Sve to ponekad bi završilo prijevremenim povratkom kući. Kao i sve ostalo, tako je i opremljenost odmarališta bila propisana idealnim standardima, no stvarnost je često puta bila sasvim drugačija.

    Prema prijedlogu površina jednokrevetnih soba trebala je biti 8-10, a dvokrevetnih oko 14 četvornih metara. Veličina soba bila je predmet čak i Titovih savjeta turističkim radnicima kasnih šezdesetih, kako piše Duda u svom radu ‘Od radnika do turista’.

    Tako Tito kaže: “Uostalom, ni spavati nije dobro ako je plafon nizak, ako je soba mala, i ako postoje možda i neke druge neugodnosti u vezi s time.”

    U Hrvatskoj je 1949. godine bilo 79 domova odmora s ukupno oko 6.000 kreveta i to uglavnom na jadranskoj obali. Svako odmaralište moralo je imati odjel za spavanje i odjel za prehranu i društvene aktivnosti. U odjelima za spavanje svaka soba je, u idealnom slučaju, morala imati svoj sanitarni čvor. Društvene prostorije morale su imati čitaonice s bogatom knjižnicom, dvorene za šah u koje stane veliki broj igrača i promatrača, pa dvorane za bilijar, stolni tenis i lake društvene igre poput domina.

  • Tu je morala biti i dvorana za muziku i prostor za prehranu – kuhinju i blagovaonicu koja je mogla poslužiti i kao kino-dvorana ili za razna kulturna događanja. No, kako pišu Duda i Stanić, zatečeno stanje u odmaralištima nije uvijek bilo idealno.

    Radnici nisu bili zadovoljni kvalitetom ponude

    “Radnici su nerijetko bili razočarani prilikama koje su zatekli i njihovo početno ushićenje brzo je slabjelo. Tako je bio nezadovoljan Ivan Milotić koji je iz Raše bio upućen u odmaralište u Biograd gdje je boravio od 8. do 18. maja 1948. i konstatovao sljedeće: “Da uopće organizacija u samom odmaralištu je slaba. Nema čistoće, u nekim sobama ima uši, došlo je do svađe među gostima i čistačicama.“

    Svoje nezadovoljstvo nisu krili ni Anton Peruško i Romano Bonadija iz Pule koji su svoj odmor proveli u odmaralištu na zagrebačkom Sljemenu.

    U žalbi ističu da su već prilikom smještaja u sobu bili razočarani, a znali su da još ima slobodnih mjesta te se pitaju: “…zašto se je nas koji smo došli iz suhog Istarskog kraja bacilo u prostoriju za koju smatramo po njezinoj vrijednosti nije sposobna niti za skladište, a kamo li za odmaranje ljudi, budući da je ista u prizemlju i vlažna.”

    Međutim, u odmaralištu u Oroslavlju kulturno-prosvjetni rad nije bio zadovoljavajući, a sindikalac Mihovilić je konstatovao: “Kulturno-prosvjetni rad u odmaralištu vrlo je na niskom nivou, zaduženi drug po istoj referadi svega je organizirao jedan izlet u Rogašku Slatinu, njegov svakodnevni rad je izdavanje knjiga iz knjižnice koja imade svega oko 80 komada.

    Stavio sam mu u zadatak da svakoj grupi organizuje po jedan izlet, muzičku razonodu, a po mogućnosti i uz pomoć kotarskog Sindikalnog vijeća da organizuje priredbe.”

  • Mihovilić nadalje piše:”Općenito stanje odmarališta je nezadovoljavajuće, a proizlazi iz nedovoljnog iskustva i energičnosti samog upravitelja odmarališta ali se na njemu vidi da ima volju za rad i požrtvovnost samo mu je nužno potrebna stručna pomoć.

    Popraćeno promidžbom, upućivanje radnika i službenika u odmarališta teklo je po ustaljenoj proceduri.

    Prije svega, u saglasnosti sa sindikalnim podružnicama bilo je potrebno izraditi plan godišnjeg odmora po poduzećima i ustanovama držeći se načela koje je predviđalo da polovica radnika ide na odmor tokom tri ljetna mjeseca, a polovica u ostatku godine. 15 Planovi su zatim bili poslani na uvid Glavnom odboru koji je uputnice dijelio sindikalnim podružnicama koje su ih potom izdavale već odabranom radniku ili službeniku. Iako su radnici upućivanje na odmor počeli prepoznavati “kao specijalnu nagradu za zalaganje u radu“.

    Nepostojanje navike za odlazak na odmor izvan mjesta boravka i dalje je bio jedan od glavnih razloga za ostajanje kod kuće, a to je prepoznato i naglašeno kao problem u istom izvještaju iz 1948. godine: »Međutim, tada veliki broj naših trudbenika, pošto u staroj Jugoslaviji nisu imali mogućnosti ne samo provesti odmor u turističkim mjestima i na moru, kako smo to već ranije naglasili, nego im odmor uopšte nije bio omogućen, nisu u prvo vrijeme uopće shvatili značaj ove ogromne promjene u vezi sa donošenjem Uredbe o godišnjem odmoru…”

    Radnici su dobivali uputnice za ljetovanje

    Velika je većina radnika svoj odmor htjela provesti u krugu porodice ili im ipak nije odgovaralo dugo putovanje, kao radnicima iz Raše: »Pri rasporedu uputnica za Radnička odmarališta našoj je Podružnici dodijeljena jedna uputnica za mjesto Ulcinj.

    Pri odašiljanju radnika za Radničko odmaralište, neće da nam se niko odazove za isto, radi toga što je mjesto predaleko.“

    Neiskorištene uputnice morale su se finansijski nadoknaditi, pa su zato sindikati na terenu htjeli izbjeći penalizaciju. Stoga su počeli na odmor slati ne samo najbolje radnike i zaslužne, nego i one malo manje uzorne.

  • “Ovakvo gledanje naših trudbenika i nepovjerenje prema radničkim odmaralištima u znatnoj mjeri je utjecalo i na socijalni sastav drugova upućenih u odmarališta.

    Iako se je išlo linijom da se upućuju samo najbolji radnici, zbog njihovog odbijanja, podružnice su vodile borbu, kako da iskoriste primljene uputnice.

    Zbog toga se je i dešavalo, da su do uputnica dolazili i oni, koji to nisu ničim zaslužili. Prema jednom dokumentu iz 1948. proizlazi da je čak 79,55% korisnika odmarališta na odmor odlazilo zahvaljujući svojim zaslugama što znači da su bili udarnici, novatori, racionalizatori, odličnici, nositelji ordena rada ili nagrađeni i pohvaljeni na kakav drugi način.

    Međutim, i u samom izvještaju sumnja se u pouzdanost ovako visoke zastupljenosti zaslužnih radnika jer su podatke većinom davali sami gosti po dolasku u odmaralište.

    U skladu s tom sumnjom je i podatak iz sljedeće godine iz odmarališta na Sljemenu gdje je od 427 korisnika bilo samo troje udarnika i desetero pohvaljenih radnika. Problem, koga se šalje u odmarališta, neprestano se provlačio kroz zapisnike i izvještaje.

    Očito je to bila bolna tačka jer je bilo teško kontrolisati ko zapravo ide u ‘domove odmora’, kad se prilikom dolaska u odmaralište u većini slučajeva nije vodila pouzdana statistika.

    Pored zaslužnosti problem je predstavljala i socijalna struktura gostiju jer se nije mogao postići idealni omjer od četiri radnika na jednog službenika.

    Ove su dvije skupine obično bile brojčano ujednačene što nikako nije bilo u skladu s prvobitnom namjerom socijalnoga turizma te je sindikatima predstavljalo veći problem nego, primjera radi, dvotrećinska zastupljenost muških turista.

    Domovi odmora bili su namijenjeni najboljim i najzaslužnijim radnicima od kojih se nije očekivalo da će na odmoru stvarati probleme i kršiti kućni red.

    Međutim, kako su oni ponekad odbijali uputnice, do odmarališta su mogli stići i manje zaslužni radnici, kao i oni lošijega ponašanja. Većina kršitelja odmarališnog kućnog reda bila je udaljena, odnosno otpuštena iz doma prije vremena.

    Je li riječ o nezaslužnim ili zaslužnim radnicima, nažalost, dokumenti ne nude odgovor, ali jedno je sigurno, a to je da su oni prekršili kućni red i da su bili izbačeni.

  • Nestašna je bila i Marija, službenica iz Zagreba, koja je bila upućena na godišnji odmor u Ulcinj gdje je trebala biti od 12. do 24. jula 1949., ali je boravak prekinula 23. jula.

    Naime, za vrijeme trajanja godišnjeg odmora Marija se družila sa Suzanom, s kojom je i dijelila sobu, te sa Stjepanom i Muharemom.

    Njihovo druženje nije se kosilo s kućnim redom sve dok se nisu počeli sastajati u jednoj od njihovih soba za vrijeme izvođenja večernjeg programa.

    To je primijetila »dežurna kontrola« koja je bila zadužena za red na svome spratu. Navečer 23. jula, prilikom kontrole članova uprave, Marija je zatečena u Stjepanovoj sobi, koja je bila zamračena, a njih dvoje su bili u krevetu. Stjepan je otvorio vrata sobe pravdajući se da razgovaraju i da su svjetlo ugasili zbog uštede struje.

    Međutim, kontrola je zaključila: »Imenovana je prekršila kućni red tim što je kasno u noći sjedala odnosno ležala na krevetu zasebne sobe druga, dok je soba bila zamračena.“

  • Kazne za nemoral u sobama

    Nakon toga Marija, Stjepan, Suzana i Muharem otpušteni su iz doma.

    U isto vrijeme, odnosno od 12. do 24. jula, u istom odmaralištu, trebala je svoj odmor provesti Sonja, kadrovik u Fiskulturnom savezu Hrvatske. Ona je u Ulcinju uspjela provesti cijeli odmor, međutim, i protiv nje je pokrenut postupak.

    Kršila je kućni red zato što se vraćala u odmaralište poslije 23 sata, a kako je »kapija tada bila zatvorena to je oba puta preskakala zid parka doma i budila radnika da bi joj otvorio ulazna vrata u zgradi radi prenoćišta u svojoj sobi“.

    Uprkos »drugarskoj opomeni“ Sonja je i zadnju večer provela izvan doma odmora sve do 5.30 sati, o čemu u izvještaju stoji: »Na taj način ne samo da krnji sopstveni ugled, već i ugled doma, radničke klase na odmoru i autoritet sindikalnog rukovodstva kad se mještani mogu hvalisati na račun njenog neozbiljnog ponašanja.“

    Sudeći po izvještajima Dom odmora narodnog heroja Ivana Milutinovića u Ulcinju bio je zanimljivo mjesto prekršiteljima.

    O tome svjedoči i slučaj iz 1950. kada su bili izbačeni radnici Đuro i Katica. Naime, Đuro je prekršio kućni red jer je 28. marta navečer iz svoje sobe prešao u Katičinu sobu, a potom su zaključali vrata, ugasili svijetlo i tako ostali sve do dolaska kulturno prosvetnog referenta i dežurne kontrole sprata, koji su ih uhvatili zaključane u sobi“.

    Oboje su bili odmah udaljeni iz doma. U istom odmaralištu iste godine, samo mjesec dana kasnije, dogodio se još jedan sličan slučaj.

    Službenica Vera prekršila je kućni red jer je dopustila Mirku da dođe u njezinu sobu. Kao i kod prethodnog slučaja, zaključali su se u sobu, ugasili svjetlo i u njoj ostali sve do dolaska upravnika doma i dežurne kontrole na spratu. Oboje su bili odmah izbačeni iz doma.

    Osim zbog tajanstvenih razgovora pod okriljem noći ili preskakanja ograde i buđenja radnika, bilo je i drugih primjera izbacivanja iz odmarališta. Pokraden je bio i Josip Novosel, po zanimanju knjigovođa, koji je boravio u domu odmora na Rabu. Predmet krađe bio je ručni sat.

    Naime, dvojica radnika, koji su s Josipom dijelili sobu, svakodnevno su ga nagovarali, jedan da mu proda sat, a drugi da sebi zamijene satove.

    Josip je sve to odbijao i kad se jednog dana vratio s kupanja i s ručka, ova dvojica su ga zamolila da stane u red kako bi im uzeo karte za brod. Kad su otplovili, Josip je primijetio da mu nedostaje sat i odmah obavijestio upravnika, koji je zvao miliciju.

    Međutim, Josip nije nikada više našao svoj sat, a okrivljeni su bili pušteni na slobodu jer nije bilo dokaza. Osim snaga reda, ponekad je upravi odmarališta trebala i hitna medicinska pomoć, kao u slučaju trudnice koja je u domu u Opatiji izvršila nasilni pobačaj deteta starog 4 mjeseca“.

    Nisu samo gosti bili nestašni, već su odmarališta ponekad morali napustiti ili za svoje postupke odgovarati i njihovi zaposlenici. I na njih je možda djelovalo stalno prisutno ozračje godišnjih odmora u kojem su svoje radne dužnosti shvaćali opuštenije no što su trebali te time funkcioniranje odmarališta udaljavali od idealno zamišljenog, a nisu bili svjesni da i njih motri svojevrsna “dežurna kontrola”.

    Sve viđeno stizalo je do Uprave za organizaciju odmora radnika i službenika – tzv. UOORS, koji je 1950. bio svjestan činjenice da je osoblje nedisciplinovano, t.j. da ne izvršava one zadatke koje u korist naših objekata postavljaju upravnici domova.

    Posebno je trebalo paziti da gosti ne svjedoče nesporazumima među osobljem budući da je bilo primijećeno »da se upravnici sa ostalim personalom pred našim korisnicima objašnjavaju« što je stvaralo ‘ružnu sliku’.

    UOORS je bio vrlo jasan: “U našim domovima mora zavladati savršen red i čistoća u svakom čošku i na svakom mjestu, a kako će se to provesti, to je stvar upravnika“.

    Međutim, upravnici ili upravitelji nisu uvijek bili na visini zadatka. Poneki su stanje dodatno otežavali zbog svojeg nedovoljnog iskustva i energičnosti, poput upravitelja doma u Oroslavlju, ali problema je bilo i na Sljemenu i drugdje.

    U proljeće 1948. na meti kritike bilo je stanje u biogradskom odmaralištu, posebno tamošnji upravitelj čije je držanje posjetitelje iz Raše i Ljubljane potaklo na pisanje izjava u kojima su isticali svoje nezadovoljstvo njegovim »nedrugarskim« postupcima te naglašavali da je posrijedi loš upravitelj koji „slabo rukovodi“ i „ima slabo ponašanje sa gostima.

  • Gosti koji su se u Biogradu žalili na gužvu u blagovaonici „ostali bi bez ručka po naređenju upravnika« koji im povrh toga nije dopuštao „sviranje i igranje u društvenim prostorijama“.

    Upravitelji su mogli biti i politički nepodobni pa je onaj iz Oroslavlja 1949. uhvaćen kao informbiroovac.

    Ovo je zagorsko odmaralište često bilo spominjano u sindikalnoj središnjici u Zagrebu jer se upravitelj više puta mijenjao, a skoro kod svakoga pri pregledu finansijskog poslovanja prilikom primopredaje nalazio se je manjak.

    Govor koji je na početku sezone, u proljeće 1950., održao Marko Jurić, prvi čovjek zadarskog odmarališta, ustanove na čije poslovanje kasnih četrdesetih godina nisu zabilježene značajnije zamjerke:

    “Svi moraju raditi složno, zatim mora da vlada poštivanje prema starijima i pretpostavljenima, a posebno pred gostima. Svi moraju paziti na red i čistoću. Prema gostima mora se biti pažljiv i uslužan, kako bi naše poduzeće uživalo ugled kod posjetioca.

    Svo osoblje među sobom mora da se slaže i ne smije dolaziti do kakovih sukoba i nesporazuma. Svi se međusobno moraju poštivati. Za sve prekršaje koji se učine, a oštete poduzeće, ili mu krnje ugled uslijedit će opomena pa i kazna – otpust, dok za one koji će se truditi i zalagati predviđaju se nagrade.

    Potrebno je da svi uložimo maksimum truda, kako bi osigurali našim drugovima udoban odmor. U odmaralištima su vladali organizacijski propusti Iako je u govoru bio pun elana, već tri dana kasnije Jurić je objavio da zbog lošega zdravlja mora promijeniti klimu i otići u kontinentalne krajeve te vidno razočaran nemogućnošću obavljanja upraviteljskoga posla zaključio: “Opravdano kažem da u životu sreće nemam.”

    Česte su bile primjedbe o otuđivanju imovine ili nesređenosti zapisnika skladišta. Tako je u skladištu domova na Sljemenu i u Oroslavlju uočen manjak u vinu i pivu.

    Organizacijske slabosti često su bile povezane s redovitošću opskrbe odmarališta i kvalitetom prehrane. Put namirnica od skladišta preko kuhinje do radničkih usta mogao je postati stranputicom koja je od osoblja činila prijestupnike, a turističko oduševljenje pretvarala u jednostavnu ljudsku glad.

    Za bolje razumijevanje stanja opskrbljenosti odmarališta potrebno je napomenuti da su teškoće s opskrbom i nestašicama postojale u cijeloj zemlji, i izvan odmarališnoga sistema, posebno u snabdijevanju gradskoga stanovništva i vojske.

    Razdoblje od 1945. do kraja 1952. obilježili su racionalna i organizovana opskrba stanovništva, planska raspodjela i potrošnja robe, potrošačke knjižice, karte i novčani bonovi za osiguranu opskrbu.

    “Dakle, svi artikli za svakodnevne osobne prehrambene potrebe, osim peradi te voća i povrća, roba za odijevanje i obuća, sve vrste roba i prerađevina potrebnih za kućanstvo odnosno poljoprivredu uključene su u cjelini u plansku raspodjelu i potrošnju.”

    Značilo je to da ih se u legalnoj kupovini nije moglo nabaviti. Neposredno poslije rata gladovali su Primorje, Dalmacija, Lika i Kordun, a stanje su ublažavale pošiljke Uprave Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu (UNRRA). Seljaci su pružali otpor obaveznom otkupu poljoprivrednih proizvoda po niskim cijenama i nevoljno pristajali na udruživanje u seljačke radne zadruge.

    Opadala je stoga poljoprivredna proizvodnja i jačalo crno tržište. Zbog zategnutih odnosa sa Sovjetskim Savezom i jugoslavenskim istočnim komšijama porasla je važnost vojske i njene redovne opskrbe, pišu Stanić i Duda. Kontekst je to u kojem su se događale teškoće s urednom opskrbom odmarališta i sigurnošću uskladištenih namirnica.

    U takvim je okolnostima vjerovatno bilo teško izbjeći nezadovoljstvo gostiju koji su se u odmaralištu možda namjeravali konačno dobro najesti, a potom shvatili da je njihovo domaćinstvo bolje opskrbljeno od državnih socijalno-turističkih kapaciteta.

    Gladan je krajem februara i početkom marta 1947. na odmoru bio Jordan Birkić.  U Tomislavov dom na Sljemenu na oporavak ga je uputila splitska podružnica socijalnog osiguranja, međutim on je skratio boravak i već dan nakon povratka u svojoj izjavi napisao: “Kroz 8 dana, koliko sam bio gore, čekao sam da će se hrana popraviti ali kako to nije bilo, morao sam napustiti dom prije vremena, jer sam trebao ostati 3 sedmice, i nakon što sam izgubio na težini 1,20 kg. i potrošio vlastitog novca za hranu 600.- din.“

    Za večeru – palenta s ribom

    Upravniku je priznao da mu na Sljemenu nije prijao zrak, ali i dodao kako je ključno bilo to da “hrana nije onakva kakva bi trebala biti”. Naime, za doručak se nudila samo kafa, dodatno se plaćalo za malo maslaca, a ni taj nije bio najbolji.

    Večera je ponekad bila suha i nije mu »prijala«, dok se kuhani obrok posebno plaćao. U prehrani je nedostajalo masnoće pa je tako za večeru mogla biti palenta s ribom, ali je kiseli kupus s kobasicom trebalo platiti.

    Odmah po dolasku, tokom vaganja Birkić je primijetio da u skladištu ima hrane, da velike količine krompira počinju truliti, no na obrocima se ipak štedjelo, što je potvrditi mogao i Špiro Uvodić iz Klisa.

    Tražeći rješenje Birkić je razgovarao sa svojim sindikalnim čelnicima i pokušao organizovati sastanak svih gostiju koji su čak bili spremni pomoći osoblju, ali je upravnik takvu ideju odbijao jer se gosti na oporavku nisu smjeli umarati.

    Godinu kasnije znatno je teže bilo stanje u Biogradu gdje su na težini gubili rudari iz Raše, o čemu su službeni dopisi kolali između raške sindikalne podružnice, zagrebačke središnjice i biogradskog odmarališta. Gosti su se požalili da je hrana vrlo loša, da se jede samo 3 puta dnevno i to naročito da su večere slabe te da su za vrijeme svog boravka u odmaralištu izgubili na težini, jedan 2 kg a drugi 4 kg“.

    Oko pola kilograma izgubio je tokom svog majskog odmora Ivan Milotić, kao i njegovi drugovi, osim jednoga koji je uspio dobiti jedan kilogram usprkos tome što je hrana »bila slaba i u maloj količini.

    Milotić se žalio da se svi gosti za ručkom guraju oko jednoga stola, iako postoji velika soba za ručavanje, no ako bi se žalili i tražili šire mjesto ostali bi bez ručka po naređenju upravnika.

    U takvim je okolnostima radnicima iz Rijeke uspjelo ranije napustiti biogradsko odmaralište, a gosti iz Slovenije nisu se ustručavali u prepiranju s upravnikom. Martin Klemenc, špediter iz Ljubljane, u aprilu je iste godine poslije osam dana bio primoran prekinuti odmor jer je zbog gladi smršao četiri kilograma: Iz odmarališta CO SSJ u proljeće 1950. UOORS-u su javili da su počeli s radom u novoj sezoni, ali nisu dobili niti jednu pošiljku mesa, brašna i masti, već samo šećer i ulje.

    Kotarski Narodni odbor u Zadru nije udovoljio zahtjevima za isporukom, a gosti iz unutrašnjosti imali su posebne prehrambene navike: Pošto mi dobijamo na odmor drugove koji nisu naučili jesti na ulju već na masti i neće da jedu na ulju, mi smo zatražili da nam se dodijeli bar 50% masti.“

    Kako niti od UOORS-a nisu dobili jaja, suho meso, rižu, papar i druge namirnice, iz Biograda su – možda iz predostrožnosti zbog ranijih iskustava s pritužbama – zavapili: »Drugovi, u koliko budemo ovako i nadalje snabdjevani mi nećemo moći udovoljiti našim gostima.“

    Istoga proljeća 1950. niti jedna pošiljka suhoga mesa i suhomesnatih proizvoda, ni obećanih hiljadu kilograma džema, ni ogrjevno drvo, jaja, sir i maslac, kao ni novi metalni lonci nisu pronalazili put do Doma odmora CO SSJ narodnog heroja Ivana Lučić-Lavčevića u Kaštel Starom, pronašli su podatak u arhivama Igor Duda i Igor Stanić. Kasne četrdesete vrijeme su skromnih početaka socijalnoga turizma.

    Sistem je bio u nastajanju, a u utrci za rezultatima rada poratnih vlasti u kratkom se roku željelo postići i više od mogućeg.

    S jedne strane, organizacija sistema i njegovo poslovanje, stručnost uprave i osoblja odmarališta, koordinacija između tijela vlasti i sindikata te promidžbena aktivnost sindikalnih podružnica nisu pratili zamišljeni ideal, a s druge strane nije uvijek bilo lako nagovoriti radnike da slijedeći ponuđenu idealnu sliku odmora iznenada postanu turisti.

    Uvjeravanje masa da bolji život počinje i turizmom nailazilo je na zid iza kojega su stajale navike tradicionalnoga društva nenavikloga na godišnje odmore, putovanja i povlastice, ali i početne slabosti i krutosti sistema koji ih je htio učiniti svojim korisnicima.

    Nisu svi pristajali na upućivanje na odmor bez svojih porodica, u zadanom terminu, na planom predviđeno mjesto, u okolnostima loše saobraćajne povezanosti i ograničene opskrbe hranom, uz glasine o nametanju stroge odmarališne discipline, te u ozračju političke neizvjesnosti kasnih četrdesetih.

    Povrh toga, ne ide jedno s drugim okupiti na istom mjestu veći broj mladih radnika i radnica bez porodičnih obaveza te istodobno od njih očekivati slijepo pridržavanje bontona. Jednako tako, u godinama gladi od države su očito mnogi naivno očekivali da će im u odmaralištima dati da se obilno najedu kad ih već tamo šalje na odmor, pišu autori u svom naučnom radu.

  • No, 70-ih godina, kako piše Duda u svom radu “Od radnika do turista”, Tito je izjavljivao kako vrhunac odmora ne bi smjeli biti kupanje i prehrana, već organizovana razonoda: “Od ranih sedamdesetih sve se češće pisalo o rekreativnom turizmu, preventivnom odmoru i aktivnom programiranom odmoru (APO).

    Do tada se odnos rekreacije i turizma odvijao u dvije faze: isprva je inicijativa u potpunosti bila prepuštena gostima, a potom je započela gradnja sportskih sadržaja kao sastavnoga dijela turističkih naselja i odmarališta. Međutim, oba su se pristupa pokazala neučinkovitima, posebno među posjetiteljima radničkih odmarališta. Stoga je u trećoj fazi APO objavio rat hroničnom umoru i stresu.

    Program su 1971. osmislili sportski stručnjaci sa Univerziteta u Zagrebu te preporučili šest sati vođene rekreacije dnevno tokom desetodnevnog odmora.

    Program je predviđao obveznu jutarnju tjelovježbu u dvorani te poslijepodnevne sportske aktivnosti po izboru. Sve to dovelo bi do toga da se radnici nakon odmora fizički bolje osjećaju i razviju pozitivan odnos prema vlastitome zdravlju.

    U organizaciji APO-a predvodila je porečka Plava laguna koja je samo do 1979. ugostila oko deset hiljada radnika raznih zanimanja. Bruno Sušković, strojobravar u zagrebačkom OKI-ju odlično se osjećao na besplatnom programiranom odmoru: “Jednostavno rečeno bili smo u pravom smislu odmoreni, ili kako samo to znali još nazivati zdravo umorni, poslije čega je svako jelo i te kako prijalo.”

    Već 1966. u Hrvatskoj je bilo više inostranih nego domaćih noćenja

    Poteškoća je svakako bilo, pišu Duda i Stanić, no neosporan je povoljan uticaj odmora na radničku svakodnevicu i nedvojbena je pozitivna uloga odmarališta u rađanju domaćega masovnog turizma.

    Međutim, šezdesetih se žarište političke pažnje sa socijalnoga premjestilo na komercijalni turizam. Kako je sam isticao Josip Broz Tito, taj je preokret bio od nacionalnog interesa. Državi je bio važan devizni prihod koji je pridonosio jugoslavenskoj vanjskotrgovinskoj bilanci.

    U skladu s novom orijentacijom petogodišnji plan razvoja Hrvatske u razdoblju 1966-1970. stranom je turizmu dao dotad nezabilježen značaj. Godine 1966. po prvi je put poslije Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj bilo više inostranih nego jugoslavenskih noćenja.

    U razdoblju do 1990. sistem socijalnog turizma će se mijenjati, nestajat će obilne povlastice i čvrsta pravila, odmarališta će biti osporavana i hvaljena, a njihov će udio u ukupnom domaćem turističkom prometu s vremenom opadati.

    No, odmarališni će kapaciteti namijenjeni radnicima kontinuirano rasti te krajem osamdesetih, u zadnjim godinama socijalizma, doseći vrhunac i u Hrvatskoj premašivati brojku od osamdeset hiljada postelja.

    Danas ovi nijemi svjedoci prvih ljenčarenja radničke klase uglavnom su ruine i nagrđuju hrvatsku obalu, a oni koji su imali više sreće privatizovani su i pretvoreni u hotele visoke kategorije kojima današnji malobrojni radnici, sa svojim  platama ne mogu ni prići. (Express.hr)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje