Jedna kršćansko-arapska porodica već 25 godina uspješno proizvodi pivo na palestinskim područjima. I to pivo i za židove i za muslimane, u skladu sa svim vjerskim propisima.
“S alkoholom ili bez njega, boca piva omogućava ljudima da se opuste i na neko vrijeme zaborave politiku”, kaže Nadim Khoury, osnivač i vlasnik prve pivare na palestinskim područjima.
Posao mu dobro ide. Inače, ova je pivara, koju je Nadim Khaoury zajedno s nekoliko članova porodice osnovao prije 25 godina, na početku bila i politički projekt. Naime, pokretanje proizvodnje piva u Zapadnom Jordanu 1994. godine bilo je potaknuto poletom i euforijom zbog godinu dana ranije sklopljenog Sporazuma iz Osla, koji je trebao udariti temelje za osnivanje palestinske države. Na internetskoj stranici pivare se i danas ističe taj historijski datum.
S blagoslovom Jasera Arafata
Vlastita država, vlastita pivara – ta se ideja tada očito svidjela dugogodišnjem palestinskom predsjedniku Jaseru Arafatu.
Palestinci sve do danas nisu uspjeli dobiti vlastitu državu, ali pivara je ostala. Proizvodi se šest vrsta piva, među kojima je i ono bezalkoholno, za domaće tržište i inozemstvo, sve u skladu s tradicionalnim njemačkim propisima o čistoći piva. Khoury kaže da se njegovo palestinsko pivo svuda pije: 60 posto se prodaje na područjima Palestine, 30 posto u Izraelu, a ostatak u inozemstvu. Pivo se, među ostalim, izvozi i u SAD, gdje je Khoury za vrijeme studija naučio sve o proizvodnji.
“Okus Palestine”
Kada Khoury govori o svom pivu, zaneseno priča o “okusu Palestine”, ali i rado ističe da u Taybehu svake godine organizuje Oktoberfest po uzoru na onaj bavarski festival piva u Münchenu. “Posjetitelji ne dolaze samo iz Izraela i Palestine; u goste nam dolaze i ljubitelji piva iz Europe i SAD-a”, izvještava vlasnik pivovare. “Pivo ne samo da povezuje ljude, nego može i doprinijeti miru”, uvjeren je Khoury.
Napetosti i sukobi utiču i na poslovanje pivare. Recimo, Hamas je zabranio uvoz Taybeha na palestinska područja pod njegovom kontrolom, pa čak i bezalkoholnu varijantu. I posao u Izraelu ne teče uvijek glatko. Prije druge Intifade, palestinskog ustanka od 2000. do 2005. godine, u Izrael je plasirano i do 70 posto proizvodnje, dakle dvostruko više nego danas. U to doba su Palestinci smatrani partnerima u mirovnom procesu. Dok danas se situacija čini bezizlaznom, a rješenje sukoba je vrlo daleko. To osjeća i porodica Khoury.
Njima velike probleme stvaraju ograničavanja kretanja koja izraelska strana svako malo proglašava. Dok se hmelj, slad i kvasac uvoze iz Europe, voda za pivo potječe iz obližnjeg izvora koji je pod izraelskom kontrolom. Izraelske vlasti u svakom trenutku mogu zabraniti prilaz, što su proteklih godina više puta i učinile. “Naravno, bez vode ovdje ne možemo raditi”, uzdiše Khoury i žali se na daljnja ograničenja zbog graničnog zida i izraelskih kontrolnih točaka na palestinskim područjima. “Mi i danas naše pivo možemo izvoziti u inozemstvo isključivo preko Izraela”, kaže on i dodaje: “Ali kontrole često traju danima.” Pa ipak je ponosan što se, unatoč teškim uvjetima, u međuvremenu može pohvaliti godišnjom proizvodnjom od 600.000 litara piva. (dw.com)
