Pripadnici plemena Mbuti se smatraju najnižim Pigmejskim narodom u Africi, poznati po svom nomadskom načinu života ali i ženama koje vode brigu o gotovo svim aspektima života.
Procjenjuje se da domorodačko pleme Mbuti broji oko 40.000 članova, a svaki od njih se na 2 do 4 sedmice seli u novo područije kako bi ekspolatisali prirodna staništa i lovili divlje životinje. Međutim, teritorija tropskih šuma po imenu Ituri, koja se nalazi na sjeveru Demokratske Republike Konga nije pod zaštitom i zajedno sa građanskim nemirima prijeti da uništi način života koji oni vode, prenosi nationalgeographic.rs.
Prvi tragovi o ovoj zajednici su zabilježeni još prije oko 4.500 godina, kada se spominju u egipatskim spisima. Tokom vijekova, oni su odolijevali promjenama i zadržali svoju tradiciju – čiji centralni dio predstavlja ceremonija prelaska u svijet odraslih. Kod djevojčica ona se naziva Elima i slavi dolazak prvog menstrualnog ciklusa, nakon čega ona postaje djevojka kojoj je dozvoljeno da se uda i da rađa djecu.
Običaji nalažu da djevojka koja dobije prvu menstruaciju ode u izolaciju, gdje je starije rođake podučavaju svim potrebnim vještinama, među kojima je i tradicionalna Amanaza – pjesma i ples, koja se izvodi uz pomoć štapova. Ovaj proces može da potraje i po nekoliko sedmica, nakon čega momci iz njenog plemena čekaju da se vrati kući. Prilikom povratka ona dobija bič s kojim treba da juri i uhvati dečka po želji, na šta on mora da odgovari bacanjem kamenja i štapova.
Pošto njihova zajednica ne poznaje princip poglavica i formalnih starješina koji rješavaju probleme, jedan od muškaraca za ženidbu je dužan da organizuje brak po principu “razmjene sestara”. Drugim riječima, on mora da organizuje brak jedne od ženskih članica svog klana sa muškarcem iz klana svoje buduće nevijeste.
Nakon čega se podrazumijeva da ona ode sa porodicom svoga muža, dok njeni roditelji dobijaju od zeta divljač na poklon – kako bi potvrdio da je spreman da brine o njoj i djeci u budućnosti. Svadba se obilježava tako što povorka ljudi ofarbanih u jarke boje i palmino ulje, daruju mladence i nastavljaju put od sela do sela u nadi da će dobiti hranu ili vino.
Mijenjanje staništa je uobičajen način njihovog života, ali kada su u pitanju Mbuti glavne i odgovorne za izgradnju koliba u naselju su žene. Tom prilikom upotrebljavaju štapove i grančice, kako bi dobile formu strukture među koje naknadno provlače lišće. Pored njihove izgradnje, one ih i popravljaju ali i nađu vremena da sakupljaju hranu kao što su orašasti plodovi, voće i biljke, čuvaju djecu i povremeno učestvuju u lovu na divlje životinje zajedno sa muškarcima.
Posljednjih godina, hrana koju pronađu u divljini nije dovoljna za sve članove, stoga se ove žene dovijaju na razne načine i uglavnom odlaze na lokalne farme da rade kako bi obezbijedile potrebne namirnice. Istraživači sugerišu da se tradicionalni život Mbuta nalazi pod stalnom prijetnjom u posljednjih nekoliko decenija, usljed krčenja šuma i nemira koji su učestali u ovom dijelu svijeta. (Tuzlanski.ba)
