Svako ko je gledao “Titanic” sigurno se sjeća bake i deke koji, ležeći na krevetu u svojoj kabini dok ledena voda nadolazi, zagrljeni i mirno čekaju kraj.
Prizor iz legendarnog filma dirnuo je tada i najtvrđa srca, ali malo ljudi je znalo da nije bila riječ o umjetničkoj slobodi već o nevjerovatnoj istinitoj priči o ljudima koji su odbili da se spasu i riješili da u smrt odu “onako kako su i živjeli – zajedno”. Isidor i Ida Straus su po mnogo čemu bili par iz snova.
Ako je njihov brak i bio ugovoren od strane porodica, ljubav između američkog biznismena njemačkog porekla, jednog od osnivača trgovinskog lanca “Macy” i dobro vaspitane djevojke čija je porodica tek nedavno iz Evrope stigla u SAD, ubrzo je procvjetala i bila je iskrena i duboka. Godine 1871. Isidor i Rosalie– Ida su se vjenčali. Tokom narednih 15 godina brak je krunisan sa čak sedmoro djece. Prijatelji i porodica su Isidora i Idu smatrali srodnim dušama i supružnicima koji su bili nevjerovatno privrženi jedno drugom. Isidor je zbog svog posla mnogo putovao, ali je sa suprugom uvijek razmjenjivao i po nekoliko pisama dnevno. Kada su djeca već odrasla, Ida i Isidor više nisu imali razloga da budu razdvojeni, pa je Ida često putovala sa suprugom. To je bio slučaj i te fatalne zime 1911/1912. godine.
Par je zimu proveo u Evropi, prije svega u Francuskoj. Bilo je predviđeno da se kući vrate ranije, ali je štrajk proizvođača uglja u Engleskoj odložio njihove planove. Isidoru je rečeno da će ka Americi dokle god traje štrajk sigurno isploviti samo jedan brod – “nepotopivi” Titanic.
I tako su se Isidor i Ida našli na putu ka Americi 14. aprila 1912. godine kada je Titanic udario u ledeni brijeg i počeo da tone. Zabilježeno je da je par došao do čamca za spasavanje broj 8 u pratnji služavke gospođe Straus, Elen Bird. Kako je riječ bila o gospođi i gospodinu u godinama, oficir zadužen za evakuaciju im je ponudio mjesta u čamcu, ali Isidor je odbio da se spase dokle god na Titanicu ima žena i djece. Nakon toga, ni Ida nije željela da uđe u čamac. “Živjeli smo zajedno mnogo godina. Neću da se sad odvojim od svog supruga. Kao što smo živjeli, tako ćemo i umrijeti – zajedno”, rekla je Ida, a ovome su svedočili mnogi koji su već bili u čamcu.
Iako ju je suprug molio da se spase, Ida nije promijenila mišljenje. Svojoj služavki je dala bundu rekavši jednostavno da “njoj neće biti potrebna” i smjestila je u čamac, a onda se sa suprugom povukla. Posljednji put su viđeni kako sjede na palubi i drže se za ruke dok se oko njih sve ruši i nestaje u ledenim vodama Atlantskog okeana.
Kada su preživjeli putnici brodom “Karpatija” stigli u New York mnogi su, uključujući i služavku Elen, ispričali novinarima priču Isidora i Ide Straus nazivajući je “najnevjerovatnijih primjerom ljubavi i privrženost” i ona se munjevitom brzinom proširila svijetom. Rabini su je tokom službi u sinagogama prepričavali vjernicima, novine su pisale o njoj, posvećena im je čak i pjesma – “Katastrofa Titanica” koja je bila popularna među američkim Jevrejima.
Isidorovo tijelo je pronađeno i identifikovano, ali je Idino zauvijek ostalo negdje u dubinama okeana. Ipak, na Štrausovom grobu u Bronksu njihova ljubav zauvijek je ovjekovečena jednim jednostavnim citatom iz “Pjesme nad pjesmama”: “Voda ne može ugasiti ljubav – niti je može potopiti“. (NN)
