Šaman Dukha odlučio je preseliti malu plemensku zajednicu kako bi bili dostupniji turistima i mogli zaraditi novac te preživjeti surove zime…

Hiljadama godina pleme Dukha, poznato i kao Tsaatani, živi duboko u šumama na sjeveru Mongolije. Seleći se s pašnjaka na pašnjak svakih sedam do deset sedmica, ta majušna zajednica nomadskih stočara jedno je od rijetkih preostalih plemena te vrste. Umjesto o kravama, ovcama ili kozama, Dukhe se brinu o sobovima s kojima su čvrsto povezani. Sobovi su im prijeko potrebni za preživljavanje, a toliko su se isprepleli s tradicijom i kulturom da su postali dio njihovog identiteta. No kako im se moderna civilizacija približava, tako je i naslijeđe plemena u opasnosti da s vremenom ode u zaborav, prenosi punkufer.hr.

Da bi kultura Dukha u bližoj budućnosti mogla nestati potvrđuje i antropolog s Harvarda, Hamid Sardar-Afkhami, koji je godinama bio dio plemena i bilježio sve što je vezano za njihov način života.

Od 200 porodica Dukha u Mongoliji koliko ih je bilo nekoć, danas je preostalo tek četrdesetak s oko hiljadu sobova. Mnogi od njih preselili su se s vremenom u gradove jer mladi ne žele živjeti u surovim uslovima. Umjesto brige o sobovima i hladnoće priželjkuju topli stan i automobile. Razvoj rudarstva na tom području, kao i potez vlasti da ograniče lovišta Dukha poprilično je ubrzao smanjivanje broja članova plemena.

“Otkako je vlada proglasila lovišta Tsaatana dijelovima zaštićenih nacionalnih parkova, oni više ne mogu loviti. Kao kompenzaciju, svaka porodica dobija 150 dolara“, kaže Sardar-Afkhami te dodaje kako mu se to čini tužno jer im je vlada za male novce uzela dio kulture. Osim toga, broj sobova o kojima pleme ovisi dramatično se smanjio zbog bolesti.

Zbog svih problema s kojima se susreću, Dukhe su se odlučile okrenuti turizmu. Nije novost da turističke agencije nude mogućnosti posjete njihovoj zajednici u sklopu obilaska Mongolije.

Da bi se došlo do mjesta gdje borave Dukhe potrebno je dosta volje jer se putuje drndavom makadamskom cestom, za što brojni posjetioci nemaju volje ili živaca. Svjesni toga da nisu dovoljno pristupačni, mala plemenska skupina odlučila se preseliti s teško dostupnog područja i postaviti kamp nedaleko od popularnih jezera Khovsgol.

Predvođen Enkhatujom, koji je ujedno i glavni šaman, klan od desetak rođaka turistima nudi pogled na način života Dukha bez potrebe da se zavlače duboko u šumu. Enkhatuya kaže da jedino tako mogu zaraditi dovoljno novca da prežive zimu. Najveći hit među turistima su sobovi s kojima se žele fotografisati.

Lokalni vodiči upozoravaju kako jezera Khovsgol ne odgovaraju sobovima koji su navikli na znatno hladniju klimu. No šaman Enkhatuya odbacuje optužbe i kaže kako su im sobovi oduvijek poput članova porodice te da im nikada ne bi naštetili. (Tuzlanski.ba)