Tanganjika, danas poznata kao Tanzanija, prije 50 godina bila je svjedok jednom neobičnom i jedinstvenom događaju – epidemiji smijeha koja je trajala više od godinu dana.

Charles Dickens je jednom rekao: “Na svijetu ne postoji ništa tako neodoljivo zarazno kao što je smijeh”, a sa njim se svi mogu složiti.

Gotovo da ne postoji osoba koja bar jednom nije bila u situaciji da se histerično smije bez nekog posebnog razloga, što na kraju dovodi do lančane reakcije smijeha. Međutim, iako epidemija smijeha zvuči kao neki lijep, veseo događaj, ona zapravo nije nimalo zabavna i može lako da postane veliki zdravstveni problem.

Iako se smijeh smatra prirodnim lijekom i već dugi niz godina se koristi u terapeutske svrhe, postoje i negativni aspekti. Prekomjerni smijeh može da dovede do katapleksije (mišićne slabosti), ekstremnog ushićenja, a takođe je i jedan od simptoma Angelmanovog i Turetovog sindroma.

Najpoznatiji slučaj epidemije smijeha dogodio se 30. januara 1962. godine u Tanzaniji, odnosno Tanganjiki u to vrijeme. Sve je počelo kao naivno smijanje tri djevojčice u školskom internatu u selu Kašaša. Ipak, njihovo cerekanje se vrlo brzo pretvorilo u histeričan smijeh koji se poput požara proširio na cijelu školu. Kod neke djece smijeh je trajao samo par sati, dok je kod druge trajao i do 16 dana. Zbog ovog neobičnog događaja, škola je zatvorena, a sva djeca su se vratila u svoja okolna sela.

Međutim, ubrzo nakon zatvaranja škole, epidemija se proširila i na susjedna sela. U aprilu i maju se smijalo više od 200 djece. Do juna, epidemija se proširila na druge škole, zarazivši dodatnih 50 učenika. U julu su se zatvorile još dvije škole, a epidemija nije stala sve dok nije zahvatila gotovo 1.000 djece i zatvorila 14 škola – dok su nastavnici i odrasli samo nijemo i bespomoćno posmatrali. Epidemija je trajala od šest mjeseci do godinu i po dana u pojedinim mjestima.

Nauka još uvijek ne zna kako tačno dolazi do pretvaranja pozitivnih emocija u smijeh, ali osoba ne može da se smije duže od 20 sekundi, što ovaj fenomen čini još nevjerovatnijim. Dakle, šta se zapravo dogodilo u Tanganjiki 1962. godine?

Charles P. Hempelman sa Univerziteta u Idijani smatra da su djeca bila pod velikim stresom, a da je epidemija bila nusprodukt, poput pokvarenog ventila za oslobađanje od stresa. Međutim, to je samo pretpostavka. Naime, niko ne može sa sigurnošću da kaže šta je uzrokovalo epidemiju, a trenutno je jedino medicinsko objašnjenje da je u pitanju bila “masovna histerija”, odnosno “masovna psihogena bolest”. (nationalgeographic.rs)