Jedan psiholog odgajao je zajedno svog desetomjesečnog sina i sedmomjesečnu šimpanzu kako bi utvrdio kako čovjek i majmun utiču jedno na drugo u tako ranoj fazi razvoja.

Još kao student, Vintrop je razmišljao o „divljoj djeci“. Brojni dokumentovani slučajevi o mališanima koji su rasli u divljini podržavali su teoriju da ova djeca nisu uspijevala da se uklope u civilizaciju nakon što su pronađena.

Ranije teorije nudile su odgovor da su pomenuta djeca odrasla u divljini već rođena s nižim koeficijentom inteligencije, ali je Kelog tvrdio suprotno. On je smatrao da su ta djeca imala visok koeficijent inteligencije, jer u suprotnom ne bi preživjela. Insistirao je na tome da rani period odrastanja i učenja obilježava jedinku do kraja njenog života i pokušao je to da dokaže.

Kako bi utvrdio uticaj koji životinja i čovjek imaju jedno na drugo u tako ranoj fazi razvoja, on je u svoj dom doveo sedmomjesečnu šimpanzu Guu 1931. godine, deset mjeseci nakon što je na svijet došao njegov sin Donald. Vintrop i njegova supruga Luela oblačili su i hranili Guu, ophodili su se prema njoj isto kao prema malom Donaldu.

Za to vrijeme, psiholog je sproveo veliki broj testova vezanih za njihovu memoriju, ponašanje, poslušnost, jezičke sposobnosti i pažnju. Bio je izuzetno temeljan u svojim istraživanjima, a krajnji rezultati bili su i više nego zanimljivi.

Ispostavilo se, naime, da je Gua razvila određene oblike ljudskog ponašanja mnogo brže nego Donald. Recimo, prije njega je počela samostalno da drži čašu i ispunjava neke jednostavne zahtjeve, sama je jela i bila vođa njihove male družine dok su odastajući zajedno istraživali svijet. Međutim, kada je reč o ljudskoj interakciji, bila je manje nezavisna nego dječak koji je u ovom eksperimentu bio njen brat, uglavnom se oslanjala na Vintropa i očekivala zagrljaje.

Na kraju testiranja njegovi rezultati su bili intrigantni. Guu nikada nije savladala govor, ali je Donald poprilično slično imitirao zvukove koje je ispuštala njegova sestra u ovom eksperimentu. U početku on je imitirao njene glasove, ali nakon toga je počeo da ih koristi u komuniciranju koristeći čak i iste grimase.

Trebalo je da ovo istraživanje traje pet godina, ali je Vintrop odlučio da ga okonča ranije: poslije samo devet meseci, vratio je Guu u Centar za njegu primata u Floridi. Iako je nadmašila svog ljudskog rođaka na mnogo polja, Vintop je bio razočaran što njegova šimpanza nije mogla da komunicira kao ljudi, dok je Donald počeo da oponaša zvuke koje ispuštaju šimpanze. Postoje neke teorije da je šompanza postajala prijetnja za Donalda i njegov razvoj – bila je fizički dominantnija i prejaka da bi se igrala s njim, a neki tvrde i da se Vintrop pribojavao za mentalni razvoj svog sina jer su testovi pokazali da odrastanje s takvom životinjom ipak ostavlja posljedice na Donaldovo ponašanje.

Ovaj psiholog i njegova supruga ipak su izvukli mnogo interesantnih zaključaka u okviru istraživanja, koje su kasnije objavili u knjizi „Majmun i dijete“, u kojoj je opisan ovaj značajan eksperiment. (nationalgeographic.rs)