Posebno su zanimljive žene jer kosu i tijelo mažu mješavinom maslaca i pigmenta okera, dobijajući tako crvenkastu nijansu koja predstavlja zemlju i plodnost, te krv kao simbol života

Himba pleme nastanjeno je u okolini grada Opuwa, regija Kunene, u sjevernoj Namibiji. Ova populacija broji oko 50 hiljada ljudi, a predstavlja kulturološki diverzitet jer žive nomadskim načinom života, pretežno se izdržavajući od stočarstva i sakupljanja plodova.

Veoma su patrijarhalni, vjeruju u jednog boga – Mukurua i skloni su poligamiji. Njihov socijalni status određuje se prema količini stoke koju posjeduju, a česta je pojava da muškarci koji su više na društvenoj ljestvici imaju po nekoliko žena.

Kako je sve podređeno stočarstvu, ovi nomadski pastiri često migriraju sezonski iz matičnog sela u sela koja objezbeđuju bolje pašnjake za njihove životinje. I pored dosta kretanja i susretanja sa drugačijim, modernijim životnim stilovima, oni su zadržali kulturnu otpornost zahvaljujući strogim mjerama o posjeti njihove zajednice koje je preduzela Vlada Namibije kako bi ih zaštitila od pretjeranog izlaganja stranim uticajima.

Međutim, to ne sprječava pripadnike plemena, pogotovo one koji žive blizu većeg grada, da koriste sve benefite urbanog života.

Tako nije iznenađujuće, premda jeste neobično, vidjeti ženu iz ovog plemena, tradicionalno obučenu, kako kupuje namirnice u nekom od lanaca supermarketa ili koristi usluge zdravstvene pomoći.

Pripadnici plemena Himba se već dugo smatraju za najuspješnije afričke stočare. U 19. vijeku, oni koji su živjeli u Namibiji preživjeli su upade kradljivaca stoke sa juga zemlje. Većina je pobjegla u Angolu, gdje su stupili u portugalsku vojsku i formirali vlastite pljačkaške odrede. Međutim, vremenom su se mnogi od njih vratili u Namibiju. Osamdesetih godina 20. veka Namibiju su pogodili suša i rat pa je izgledalo da je kultura naroda Himba pred uništenjem. Uginulo im je devedeset posto stoke, koja je temelj njihovog privređivanja i identiteta. Neke od porodica ovog plemena napustile su Namibiju i otišle u Angolu. Bez drugih mogućnosti preživljavanja i usljed besparice, muškarci su mahom stupili u južnoafričku vojsku koja se borila protiv gerilskih boraca za nezavisnost Namibije.

S obzirom na to da nisu mogli da se prehrane, pripadnici plemena Himba sjatili su se u grad Opuwo po humanitarnu pomoć, gdje su se nastanili u sirotinjskim četvrtima sa kućama od kartona i plastičnih vreća.

Ipak oni su uspjeli da se oporave od ovih gubitaka i obnove svoju stočarsku tradiciju, a namibijska vlada odredila je striktna pravila za očuvanje njihovog društva.

Jedinstvene karakteristike

Ono što ih odvaja i čini dodatno fascinantinim za zapadnog čovjeka jeste osobenost njihovog fizičkog izgleda. Naime, ovaj narod važi za najljepše afričko pleme. Tradicionalno i muškarci i žene idu u toplesu, nose suknje izrađene od životinjske kože u raznim bojama, a odrasle žene nose jednostavne kožne ogrtače i kožne čarape kako bi zaštitili svoje noge od otrovnih životinjskih ugriza.

Tijelo im je premazano blatom kao zaštita od sunčevog zračenja.

Posebno su zanimljive žene jer kosu i tijelo mažu mješavinom maslaca i pigmenta okera, dobijajući tako crvenkastu nijansu koja predstavlja zemlju i plodnost, te krv kao simbol života.

One se ne kupaju, birajući da koriste aromatične biljke i smolu umjesto toga. Frizura je jako važna za pripadnike plemena Himba jer ukazuje na uzrast, socijalni i bračni status. Muškarci plemena Himba imaju jednu pletenicu kada su sami, a vezuju kosu pozadi kada se ožene.

Žene nose nevjerovatno složene stilove koji se mijenjaju u zavisnosti od toga da li su u braku i koliko su stare. Djeca imaju dvije pletenice, a od početka puberteta djevojačke pletenice su prebačene naprijed na lice.

Porodični život 

U plemenu Himba vjeruju da dijete samo bira roditelje. Jedino što ne može da izabere je kada će da ga rode, već mora da sačeka dok se majka ne odluči da ima dijete.

Kada žena poželi da postane majka, ona ode u šumu i meditira dok ne čuje pjesmu djeteta koje želi da ga ona rodi. Tek kada čuje tu pesmu, ide da nađe muškarca koji će biti otac tog djeteta. Kada ga pronađe, ona ga uči ovu pesmu i prije nego fizički začnu dijete, oni pjevaju pesmu kako bi ga prizvali.

Međutim, tu pjesmu moraju da nauče i babice i druge žene u selu, kako bi njime dočekali dijete kada se rodi. Ta pjesma će kasnije pratiti dijete kroz život.

Djecu čuvaju žene i ostala djeca iz plemena, a muškarci su često odsutni od kuće na duži vremenski period. (dnevno.rs)