Isti prevaranti prodaju iste priče i prestao sam s rukometom u najboljim godinama, priča Igor Montanari Knez, danas poduzetnik: “Počeo sam s hotelom za pse, a sada imam dvije plaže”

Novinari portala 24sata zatekli su ga u vožnji.

– Evo, stavljam mobitel na “handsfree”.

Budući da je sve po propisima, pristali su biti suvozači Igora Montanarija Kneza (34), nekad ozbiljnog rukometaša, a danas ozbiljnog poduzetnika. No, prvo rukometna priča.

– Zadnje sam igrao u Ljubljani, u Slovanu, sad sam već i zaboravio kada je to bilo. Mislim prije četiri godine. Počeo sam kao klinac u Crikvenici pa nakon toga otišao u Umag, zatim Zamet i onda se niotkud pojavila jako dobra ponuda iz Bahreina kamo je inače jako teško doći jer je dopušten samo jedan stranac po klubu. Tu je sve počelo dobro, inače i volim Bliski istok, čak i za godišnji odmor idem često u Dubai jer mi se sviđa njihova kultura i podneblje. No teško sam se povrijedio i to je bila prekretnica kada je sve krenulo nizbrdo. Malo sam kasnije prije Slovana još igrao u Zametu, ali nije to bilo to, pa sam prestao, takoreći, u najboljim godinama.

Povrede nisu ispale, zapravo, najjači argument prestanka.

–  Taman sportista spoji snagu i iskustvo u tim godinama, no u rukometu egzistenciju sebi može osigurati samo nekolicina koja je na vrhu piramide. Ostalo sve funkcioniše poluamaterski jer primanja nisu dostatna ni da sebi čovjek priušti solidan život. Ja sam već imao i porodicu, srećom u nesreći, i postalo mi je neodrživo da ovisim o plati koja je jako upitna. Najviše sam bio razočaran što se rad ne vrednuje jer u istom su košu i najbolji i najgori igrač. Isti prevaranti prodaju priče, plate kasne po četiri-pet mjeseci i čovjek se umori. Prestao sam živjeti u tom zavaravanju, ali, kako to inače biva u životu, jedna se vrata zatvore, a druga se otvore.

Stigao do Reutersa i NY Timesa

I otvorila su se – pseća. Sa suprugom Ruby, nekad vokalisticom grupe Denis&Denis, patentirao je – za hrvatsko područje – hotel za pse. Odnosno, prvu investiciju poduzetničke karijere i Monty's Dog biznisa.

– Uvijek mi je bila želja pokrenuti nešto svoje i kako sam upoznao suprugu koja je imala psa, a dijelimo ljubav prema psima, imala je ideju da otvorimo hotel za pse u kojem bi ih vlasnici ostavljali kada bi negdje išli. Koji je bio trenutak odluke? Kadd smo mi išli na svadbu i nismo imali gdje sa psom, pa ako smo mi imali taj problem, imat će ga i drugi. Odvažili smo se iako smo ga otvorili u Križišću, malom mjesti između Rijeke i Crikvenica. Na početku nije krenulo najbolje, svi su se čudili zašto smo nešto takvo otvorili u tako malom mjestu, međutim, za nekoliko godina naš su hotel proglasili najboljim za pse u Hrvatskoj.

Hotel je danas, osam godina kasnije, prošlost, tek lijepa uspomena, a sadašnjost su, pak, i budućnost plaže.

– Probali smo još i s hotelom za mačke, ali kako smo prije pet godina u Crikvenici otvorili plažu za pse, a onda i preklani na Rabu, tako smo lani zatvorili hotel jer nismo više stigli sve pokrivati. Ispočetka je bila ideja da se baziramo na strance, no ispalo je obrnuto; naši su ljudi ostavljali pse kad bi išli u inostranstvo. Zadnjih šest godina živjeli smo od tog hotela, što znači da smo neke stvari radili dobro.

Toliko dobro da su privukli svjetske novinske agencijske perjanice, Reuters i Associated Press. A preko njih i jedan New York Times.

– Trebale nam su dvije godine da to zaživi baš kako treba. Počeli smo pse gledati kao svoje, ali pravi je zamah počeo kad smo otvorili plažu, tada je stigla i medijska popularnost i promocija. Prvo su se zanimali hrvatski mediji, a onda su došli Reuters Associated Press. I kad su oni prenijeli tu priču, raspršila se po cijelom svijetu, od New York Timesa, Washington Posta, pisali su o nama i 9 Gag, The Dodo, A+…

Dojmljiv popis u svakom slučaju. Međutim, ako vam već rukomet nije donosio pristojne prihode, kako ste ostali finansijski realni u namjeri i ostvarenju iste?

– Krpajući se. Evo primjer iz rukometa; uvijek sam bio plaćeniji od svojih vršnjaka koji se nisu bavili sportom, no sve je to bilo, nazovimo, polulegalno. Kad sam htio kredit za hotel, došao sam u banku, u kojoj je radio i moj prijatelj, i rekao mi je da ja ne postojim što se banke tiče. No čovjek koji želi nešto već će se snaći, posuditi. Samo treba biti razuman i ulagati skromno na početku inače će te “ujesti”. No to je naša hrvatska romantika snalaženja.

U kojoj je, tradicionalno, bilo više problema.

– Za ovu djelatnost niko nije imao pojma što uopšte od uslova moraš ispuniti, pa smo lupali od vrata do vrata i niko nije znao što bi rekao. Nije bilo nikakve institucije koja bi te uputila i rekla trebaš to i to, da moraš imati kaveze te i te mjere, primjera radi Nisu nam dopustili da obrt nazovemo Monty's Dog Hotel jer sporna je bila riječ ”hotel” u nazivu. Moja je žena sve to studiozno napravila na svoju ruku. Nije ni njoj bilo jednostavno pustiti pjevačku karijeru, nije ni meni moju, samo se nadam da nismo prekasno spoznali da to sve traje samo jedan kratak preiod i da smo na vrijeme krenuli.

Sljedeća Crna Gora

Supruga je rodila i dugo živjela u Londonu, gdje bi se takav plan, poznavajući krutost i sporost hrvatske birokratije, izvjesno lakše realizovao. Bez sličnih banalnih kočnica negdje drugdje sačuvali biste koji živac više…

– Volim ovaj kraj, Kvarner. Volim biti tamo gdje poznajem ljude, podneblje i kako bi to moglo funkcionisati. Moglo bi, naravno, i bolje, ali moglo bi i gore, pa i ako nema propisa, znaš plivati u tim vodama. Daleko od toga da ne razmišljam otvoriti nešto vani gdje je klima povoljnija, no volim Hrvatsku, naš stil, tu našu već spomenutu romantiku….

Hotel ste otvorili 2012. godine, plažu u Crikvenici 2015., drugu na Rabu 2018. Pitanje se logički nameće; šta slijedi dogodine?

– U Crnoj Gori još jedna plaža, pregovaramo i za Istru te još neke lokacije. Rab nam je bio logistički dosta dobar trening da naučimo kako funkcioniše izdvojeni pogon. Nadam se samo da neće biti svake tri godine, nego svaka tri mjeseca. Progresivno rastemo, iz godine u godinu širimo poslovanje, ove smo godine planirati zaposliti 15-ak radnika. Planirali smo pokrenuti kapitalne investicije, cijelu smo dokumentaciju već riješili za kredit, ali sad je stigla ta korona i sve je stalo. No ja sam optimističan.

Mnogi na Jadranu više nisu…

– Još sve visi u zraku. Imamo sreću što smo na Kvarneru jer ovdje prava sezona kreće polovinom juna. U Dubrovniku već govore da im propada sve budući da tamo već kreću od marta. Mislim da bi mogla uslijediti situacija kao poslije rata kada je cijela Dalmacija bila zatvorena, a na Kvarneru, s druge strane, super. Očekujem reprizu. Preživjet ćemo i vjerujem da ne govorim nerezonski da će sve biti dobro. Ako i sve ode k vragu, snaći ćemo se kao i što smo s hotelom za pse koji smo započeli od nule.

U nadi da će se psi opet igrati na Monty's Dog plažama približite ih malo nama i, malo važnije, potencijalnim gostima.

– Psi imaju potpunu slobodu, nije potrebna rezervacija niti treba plaziti ulaz. Samo dođete s ljubicem, vrlo jednostavno. Kad smo otvarali na Rabu, grad je imao punu podršku za nas, ali iznenađujuće je bilo koliko su ljudi bili skeptični prema tome. Najveći je problem bio otpor stanovništva da se takvo nešto otvori, otpor je bio baš strašan, ali razumijem ih jer nisu znali šta očekivati. To su lokacije na kojima se niko nije kupao, nismo dobili najbolji komad plaže. To je bio najveći problem; kako prezentirati ljudima da ti da svojim proizvodom nisi prijetnja turizmu, nego prednost i dodatak turističkoj ponudi. Naš je slogan “Gdje su i psi ljudi” (Where dogs are people too).

Niko se ne ljuti na pse

I ponašaju li se psi poput ljudi?

– Vlasnik i pas imaju jednak komfor kao i na drugim plažama, ali trudimo se ponuditi nešto više. Realno, to nije ništa različitije od nudističke plaže, samo vrsta tematizirane i mislim da je to budućnost, kao i hoteli. Postoje plaže za djecu, za pse, nudističke… Kad idem na godišnji bez djece, ne volim ići na plaže na kojima su djeca jer tražim mir. Isto je i sa psom. Atmosfera je prekrasna, 50 pasa istovremeno, a niko se ne tuče, samo glazba i šum valova. Samo od sebe isprofiliralo se da ljudi dolaze sa psima za koje znaju da neće praviti probleme, dok su u hotelu možda ostavljali takve. Primjer, suprugin miroljubivi maltezer može na plažu, ali ne i moj južnoafrički mastif Mo od 70 kg koji želi biti glavni na plaži.

U ponudi, rekli bi se, za svakog ima ponešto.

– Psi imaju svoju pizzu, čips, pommes, sladoled, čaj… Postoji i poligon na kojem vlasnici s njima mogu uvježbavati trikove, posebne tuševe, zdjelica u izobilju.

Šta psi najviše “naručuju”?

– Sladoled od vanilije! Zapravo je na bazi banane, kikirikija, meda i mlijeka. Potamane ga za čas. Mogu li ga jesti i ljudi? Mogli bi jer su isti sastojci, samo nema onih umjetnih šećera. Pivo također, ali to je više pileća juhica koja je samo upakirana u bocu. Međutim, mi od tih stvari nemamo profita ni zarade jer skupe su u nabavi. Pizzu nabavljamo za 40 kuna (oko 10 KM), a da bismo ostvarili maržu, trebali bismo je prodavati za 100 kuna (oko 25 KM) što ne možemo. Glavni izvor zarade jest ponuda za vlasnike.

Među njima nema ljutnje kad im na peškiru zadrijema tuđi pas ili se otrese nakon kupanja. To su malo “kulturnije” dogodovštine.

– U ovih pet godina imam samo pozitivna iskustva, neke su mušterije toliko već vjerne. Ima puno smiješnih situacija, psi koji su nekoliko dana na plaži već počnu čuvati tu našu kućicu i lajući brane svoj teritorij pred drugim psima. Ma, psi iskoriste trenutak nepažnje i popiju kafu ljudima dok ne gledaju, ali niko se na to ne ljuti, kao i kada ukradu sendvič iz torbe. Ljudi su tolerantni, zna se da su tamo psi i kome se sviđa, sviđa. Ako ne, Hrvatska, hvala Bogu, ima toliko obale i plaža. Ko mi je od poznatijih bio gost? Bili su fudbaleri Filip Bradarić, Gordon Schildenfeld, voditeljica Antonija Blaće, voditelj i komičar Mario Lipovšek Battifiaca… Ima ih.

Ima i dalje, srećom, hrabrih i poduzetnih ljudi. Sve se, vidimo, može uz malo mašte i dobre volje.

Novi početak u Senju

Danas, četiri godine nakon prestanka, Igor se rukometno reaktivirao. Nije više to kao nekad, ali zažele se ljudi svojih ljubavi…

– Igram za Senj u drugoj ligi. Vratio se u klub čovjek koji je bio garancija da će se dogovor ispoštovati, ali to više nije profesionalizam kao nekada jer mi je ugostiteljstvo i dalje primarna djelatnost. No, kako stvari stoje, nastavljam i sljedeće sezone.

Odmah u prvim utakmicama bio je najbolji igrač Memorijalnog turnira Robert Barbić-Beli.

– Radi. Iskreno, bio me veliki strah povratka jer dugo nisam igrao, ali pokazao sam da nisam zaboravio igrati jer sam odmah na tom turniru bio najbolji igrač, a to mi je oduvijek bila želja. Inače, Senjani su super, postoji grupa navijača Garage Boysi i njih 200-injak nas prati na utakmicama, bubnjaju, deru se, naprave atmosferu kao da igramo SEHA ligu. Ne znam ko uopće u Hrvatskoj ima takvu atmosferu.

Možda tek reprezentacija.

– Iskreno, počelo mi je sve to ići na živce. Bombardiraju nas s previše takmičenja, pa svakih šest mjeseci neko je prvenstvo. Sad je bio Euro, pa su trebale Olimpijske igre, pa Svjetsko… Koga to zanima? Mene više ne. U godinu dana tri velika takmičenja, mislim da ni igrači ne znaju, da ih sada pitate, šta su igrali zadnje. Svaka čast, evo, Duvnjaku, ja ne znam kako je on živ, kako on hoda…

Sljedeće sezone on i dio društva iz Kiela mogli bi odigrati više od 100 utakmica.

– Pa to je užas, svaki dan igraju utakmicu. Gledali smo svi polufinale Eura protiv Norveške, to je bila ludnica. I onda već za dva dana finale. Mene nije zanimalo, nisam ni gledao kako treba. Jednostavno se ne stigneš zaželiti utakmice, to je samo bubetanje. U fudbalu ipak prođu četiri dana između utakmica i na svakoj je pun stadion, igrao Brazil ili Kamerun, a ne kao na ovim rukometnim prvenstvima da se gleda samo domaćin i eventualno komšijske zemlje čiji navijači dođu. Napravili smo arene za SP 2009. godine koje ne služe ničemu, idemo samo za drugim zemljama da opravdamo postojanost tih bespotrebnih arena, a liga nam je svake godine sve gora i gora. Čudim se nama kao naciji da postižemo takve rezultate kakve postižemo. Primjer, kad sam igrao u Crikvenici, došli su nam Nijemci na pripreme i nosili nekakve lutke kao za živi zid. I pitamo se odakle su sad ovi, kad ono četvrtoligaši, amateri. Opreme koliko hoćeš, a mi jad i bijeda, svaki u svojoj majici, plata kasni pet mjeseci.

Prijatelji Gojun, Stevanović…

S kime ste danas u kontaktu od reprezentativaca?

– Sa svojim prijateljima iz Zameta: Hrvatinom, Gojunom, Stevanovićem, Kozinom, Pribanićem, Vidovićem… Puno sam ih i zaboravio. Igrao sam i s Alvarom Načinovićem, Valterom Matoševićem… Sve su mi to dobri rukometni prijatelji. I, da, veliki sam fan Rukometnih ikona, zanimljivije mi je pratiti njih nego SP u rukometu. (Tuzlanski.ba)