U učionici sa mlađim kolegama, među knjigama i formulama, 63-godišnji Esad svakog dana podsjeća i sebe i druge da se snovi nikada ne "šalju u penziju".
U hodnicima Tehnološkog fakulteta u Banjoj Luci, dok se mladi studenti užurbano kreću prema učionicama, jedno lice nenametljivo privlači pažnju. Smiren, uvijek s blagim osmijehom i pogledom koji odaje istrajnost, 63-godišnji Esad Dautović sjedi među njima kao student Hemijskog inženjerstva i tehnologija.
Njegova prisutnost odmah budi poštovanje — jer iza nje stoji priča o životnoj snazi, strasti prema znanju i uvjerenju da godine nikada nisu prepreka učenju.
Njegovu životnu priču podijelili su sa Tehnološkog fakulteta u Banja Luci pokazavši na taj način da za istinske snove nikad nije kasno.
Kako su naveli, Esad je rođen u Berkovici kod Lukavca, gdje je završio osnovnu i srednju ekonomsku školu, nakon čega se upisuje na Tehnološki fakultet u Tuzli.
U drugoj godini odlučuje da se pređe na Tehnološki fakultet u Banja Luci, jer kako kaže: "Brat je tamo studirao, a govorio je uvijek kako je Banja Luka lijepa, pa sam htio i ja da provjerim".
Odmah po upisu apsolventskog staža sve češće zbog posla odlazi u Njemačku, gdje početkom 90-ih godina tamo ostaje i zasniva porodicu.
"Ni tamo nije bilo lako. Gdje god da odeš, uvijek si stranac i uvijek je sve ispočetka. Borio sam se, radio razne poslove, najčešće iz oblasti ugostiteljstva".
Sve vrijeme tamo, tinjala je jedna želja, želja da ostvari davno zacrtani cilj. Ali, nije se moglo, uvijek je nešto nedostajalo, ili novca ili vremena. Zahvaljujući supruzi i njenoj podršci, Esad odlučuje da se vrati u studentske klupe i završi fakultet.
"Bez njene podrške ništa ne bih mogao, ona je moj vjetar u leđa", govori Esad s osmjehom i podsjeća nas koliko su važni međusobno razumijevanje, poštovanje i ljubav. Posebnu zahvalnost iskazuje prema rukovodstvu preduzeća u kojem je zaposlen, jer su mu pružili ogromnu podršku u prilici za napredovanje.
Ponovni ulazak u akademski svijet, zahtijevao je veliki trud i prilagođavanje.
"Nije bilo lako, ali imao sam Jovana, kolegu sa smjera, on mi je mnogo pomagao".
Sve u svemu, Esad se brzo uklopio. Profesori i asistenti ga opisuju kao izuzetno vrijednog i posvećenog studenta, a mlađe kolege ističu da je njegova energija i smirenost ono što ih inspiriše.
Esadova priča nije samo priča o učenju, nego i o hrabrosti da se ponovo počne.
