Mario Sokolić Sokol za sebe kaže da je kovač je svoga kova. Sokol živi srednjovjekovnim načinom života. Putuje zemljom obilazeći sajmove kako bi mijenjao ono što je iskovao vlastitim rukama i čekićem za novac.
Dom mu je mala kovačnica, a njegovi unikatnu suveniri nastali hladnim kovanjem privlače kupce kao magnet na Trgu bana Jelačića.
Sokol je već jedanaest godina prezentator tehnike hladnog kovanja, što znači da ne radi ognjem i mijehom kako bi zagrijao metal, nego metal obrađuje drugačijim tehnikama. Putuje svuda po zemlji gdje se održavaju u Hrvatskoj sve popularniji viteški turniri i renesansni, medijevalni sajmovi.
Sve proizvode izrađuje na mjestu gdje ih i izlaže, tako da prolaznike brzo privuku zvukovi preciznih udaraca i kuckanja njegova čekića
„Turisti ovo obožavaju, oni zapravo traže nešto ovako“, kazao je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Sokol.
Njegovu kaligrafiju posebno cijene Skandinavci, Japanci i Amerikanci.
Tuži se ovaj kovač na domaće turističke djelatnike koji, kaže, preferiraju kinesku robu a ne prezentiraju dovoljno domaću, autohtonu baštinu i vrijednosti.
Ima preko trideset vlastitih dizajna kovanica sa srednjevjekovnim motivima, radi replike hrvatskih historijskih likova: bana Jelačića, Kralja Tomislava, sinjskog alkara, svetog Juraja na konju koji ubija zmaja…
Mala ukrasna potkova u koju Sokol besplatno ugravira traženo ime za kupca košta svega 20 kuna, manje od tri eura.
Sokol radi i gotičke noževe, a u njegovoj putujućoj kovačnici ima svega i svačega: kravljih rogova ulaštenih kako bi se iz njih pilo ili da bi poslužili kao instrument, buzdovan, topuz i mačeva, zvona, privjesaka, potkova, škara, antikviteta i ovčjih koža.
Jedino što Sokol nikad ne bi prodao je njegov veliki čekić, malj napravljen od specijalnog čelika i sa glagoljicom ukrašenom drškom.
Njegove replike srednjovjekovnih predmeta nastale su prema muzejskim izlošcima, a materijali su danas, ističe Sokol, čak kvalitetniji nego u srednjem vijeku.
U metalne novčiće ili minijaturne potkove utiskuje filigranska slova glagoljske azbuke ili gotice, na narukvice ispisuje molitve, stare pjesme i imena. Glagoljica je, kaže Sokol, još uvijek jedno od najnaprednijih pisama jer svako slovo je jedna riječ, a svako slovo ima i brojčanu vrijednost. Azbučno poredana glagoljička slova iza sebe nose čitav veliki filozofski tekst koji govori o tom pismu.
„Budući da se radi o starom, već davno izumrlom zanatu, sve sam kroz rad i osobno iskustvo iznova probudio iz dubokog sna. Svake godine naučim nešto novo, ili sam, ili saznam ponešto od starijih majstora koji me posjete“, rekao je Sokol koji je osnove naučio od pokojnog djeda.
„Mi u Hrvatskoj imamo jednu od najbogatijih povijesti u Europi, čega nismo ni svjesni. Imamo više dvoraca po kvadratnom kilometru nego jedna Francuska, bili smo predziđe kršćanstva, zid Europe prema istoku, tako nas je i Papa prozvao“, tvrdi Sokol.
Sokol živi svoju srednjovjekovnu filozofiju koju u sebi nosi pismo i ornamentika pletera, ali i njegovo kovanje, jer kovači su nekada bili štovani kao seoski šamani, a nusprodukti iz kovačnica smatrani su lijekovima za razne nedaće i bolesti. (Tuzlanski.ba)
